DIJETE A-BOMBE
Kao većina Japanaca moje generacije nisam želio biti ništa. Ja sam dijete bombe. Rođen sam 1943., Tokio je bio ruševina. Ničeg nije bilo. Imao sam samo majku. Majka je odlučila da se više nikad neće udati. Mnogo je udovica to učinilo. Govorile su: “Posvetit ću se svom sinu”. Bila je kvartovska krojačica, morala je raditi 16 sati dnevno. Znao sam da to nije pošteno. Tad sam počeo razmišljati što je zapravo žena.
Nisam želio ovisiti o majci pa sam upisao studij prava i postao poslovni čovjek. No, kao i većina Japanaca iz moje generacije, nisam želio biti ništa. Teško je to shvatiti ako niste rođeni u Tokiju 1943. gdje je rat sve uništio. Uspjeh se slučajno dogodio, nikad nisam ništa želio.
TRAPERICE
Kao student mrzio sam odjeću. Jedino što sam nosio bile su traperice i baloner.
IMIDŽ
Imidž je sve. Imidž motivira ljude da rade za mene, on privlači ljude da kupuju moju odjeću. Ako dizajner izgubi vlastiti imidž i njegova kreativnost je izgubljena.
UMJETNOST
Stvaranje odjeće bolan je proces. Svaki škljocaj škara je bolan. Da stvori nešto vrijedno, umjetnik mora zaroniti tako duboko da riskira da će se sve raspasti, mora iskušavati krajnje granice. Umjetnost je uvijek šok jer ide izvan prihvatljivog, to je odnos umjetnika i etike, no u mom radu postoji još jedan faktor. Ljudi svakodnevno kupuju i nose odjeću, a njih se ne može smatrati umjetničkim djelom.
MAGNET
Mislim da se ljudima sviđa moja odjeća onda kad imaju dvojbe. Kad požele učiniti nešto drugo što im je zanimljivo. To je trenutak kad će ih privući moja odjeća.
SUMNJA
Nakon svih poteškoća, kad sam navečer sam sa sobom i svojim mislima pitam se, Yohji, jesi li nekoga učinio sretnim? Imam dosta sumnji oko toga.
NERED
U stvarima koje ljudi rade želim vidjeti ožiljke, pogreške, nered, iskrivljenja. Ako to mogu osjetiti u nečijem radu, onda će mi se on svidjeti. Savršenstvo je vrsta reda, sveopća usklađenost... Nešto isforsirano, nešto što je postignuto silom. Slobodno ljudsko biće ne priželjkuje takve stvari. No s druge strane, imam dojam da mnoge žene ne traže slobodu. To su žene koje nose simetričnu odjeću.
LICE
Želio bih da je moj dizajn poput ljudskog lica. Lice se mijenja svaki dan, a ono što ja pokušavam stvoriti jest nešto što živi s ljudskim bićem.
NACIONALIZAM
Tako mnogo ljudi vole se osvrtati na prošlost, pozivati se na “stara dobra vremena”. Mrzim to jer je opasno. Kad počnemo razmišljati o identitetu, vrlo lako dođemo i do malog, sićušnog osjećaja nacionalizma. Mrzim to. Identitet je nešto što moramo stalno tražiti, vezano uz život, uz to tko ste. To je zanimljiva igra. A kultura radi protiv toga.
TAJNA IZA ODJEĆE
Seksepil nema veze s tjelesnim proporcijama, seksepil je mašta. Zato je moja odjeća često kao štit, velika, teška, kruta. Na taj način mogu zamišljati što je ispod nje. To je tako tajanstveno.
Ne zanima me savršena odjeća. "Otvoreno" je 20 posto moga dizajna. Onaj tko ga nosi može slobodno igrati se, nositi ga na originalan način, stvoriti svoj stil.
Volim ljude, trebam ih. Umaraju me, ali ih trebam. Svaka, ali baš svaka osoba koju sretnem inspirira me.
Da biste nosili moju odjeću, morate promijeniti frizuru, šminku, posao, partnera...