Lana i Luka, “Prava ljubav”. Pjesma koje se sa smiješkom prisjećamo iako nas vra- ća (čak) deset godina unatrag. Cijelo je jedno desetljeće prošlo otkako su Lana Jurčević i Luka Nižetić snimili ovaj sla- dak duet – mladi, zgodni, talentirani, na početku karijere i s cijelim svijetom pred sobom. Koliko su se od tada promijenili? S godinama su kažu, postali opušteniji, zreliji, lakših snova, s tek ponekim ožiljkom. No i danas je ovdje ona tajna veza koja ih je vezivala i tada. Kad pričate s njima, teško je ne osjetiti kreativni naboj i kemiju. Glaz- ba je neiscrpna inspiracija, a pogled je dovoljan. Nisu potrebni sati da se razumiju. Veže ih glazba, strast pre- ma životu, prijateljstvo. Lana i Luka pričaju o svojih deset godina: kako su razmišljali kao mladci na početku karijere, što su osjećali, kakve snove sanjali i koliko su se odonda promi- jenili. Što glazba znači za njih danas, jesu li ostvarili mladalačke snove, jesu li, napokon, drukčiji ljudi. Ili je svijet još uvijek lopta šarena u koju gledaju velikim očima?
Dijete u nama...
Lana: Imam osjećaj da se dosta toga promijenilo. Čini mi se da sam kroz glazbu, rad s ljudima prošla popriličan put s poslovne, ali i ljudske, emotivne i privatne strane. Definitivno vrijedi ona “što si stariji, to se bolje osjećaš u svojoj koži”. Emotivno sam mnogo stabilnija te puno jasnije selektiram stvari, lakše donosim odluke. Što sam starija, to sam motiviranija za određene stvari i ciljeve u životu. Luka: U ovih deset godina nije se nešto posebno pro- mijenilo, ali emotivno smo zreliji. Sada znam odvajati u životu što mi je bitno, a što nije. Privatno ili poslovno. Svejedno je. Uvijek znam što ne želim.
Lana: Budući da smo izloženiji oku javnosti, čini se da su stvari uvijek predimenzionirane, sve je neko- liko puta jače, snažnije i intenzivnije. No to te baci u žrvanj pa se naučiš nositi s različitim situacijama, puno brže sve procesuiraš. Lukin i moj “slučaj” vrlo je sličan, zapravo smo se tako i upoznali. No, još uvijek imamo tu neku zaigranost. Mislim da to dijete u nama nikada neće nestati. sve je bilo tako prirodno Luka: Bili smo klinci kad smo snimili naš prvi duet “Pra- va ljubav”. Klinac s dvadeset godina ne treba biti ultra- zreo. To nije prirodno. A mi smo bili baš takvi. U skladu s godinama. Bili smo svjesni svoje situacije, ali snalažljivi. Sada su se vremena promijenila. Ljudi se lako ‘potroše’,previše ih sve zanese, a mi smo se po- našali kao da je to sasvim normalno, da tako treba biti. Lana: Ljudi su nam povjerovali. Od- govarali smo si i po godinama i fizički pa smo očito bili vrlo uvjerljivi u priči o pravoj ljubavi. Ono što je najbitnije, kada smo se prvi put našli da snimimo duet, potpuno smo ‘otkinuli’ na čitav singl. Riječi. Pjesmu. Sve je bilo nevjerojatno uvjerljivo.
Luka: Ta stvar je evergreen, bezvremenska je. Spojilo nas je što je bezvremenska. Pjesma koja traje vječno. Prvo su se Lana i pjesma našle, a nakon neko- liko dana nastali su Lana, Luka i “Prava ljubav”.
Lana: To je pjesma koja stalno osvaja nove generacije. S vremenom sam gle- dajući reakcije ljudi i vezanost publike za tu pjesmu, postajala da je je Luka za- ista bio najbolji izbor. Oboje smo tada imali odličnu odskočnu dasku i sve se savršeno poklopilo.
Povijest se ponavlja
Luka: Lana je kao i prije deset godina bila ta koja je imala pjesmu za duet. I pozvala me. Povijest se ponavlja. “Luka, imamo mega pjesmu, moraš je čuti!” Svih ovih godina održavali smo kontakt i prijateljstvo, ali ni u jednom trenu nismo spo- minjali snimanje nečeg novog. Do ovog trenutka, kada jepjesma “Od najgorih najbolji” našla put do nas.
Lana: Svjesna sam da je prošlo deset godina od prvog dueta, a stvari su se opet sasvim slučajno dogodile. Ponovno bez ikakve kalkulacije. Mislim da će ljudima biti zanimlji- vo čuti što se tijekom tih godina dogodilo, što je nastalo s dvoje jako mladih ljudi, prvobitno čak i ne izvođača. Emocije i ludost iznova su prostrujale našim životima. Ima tu svega, dobrih i loših dana, kriza, depresija, sreće,euforije, adrenalina... Za razliku od čiste ljubavne pjesme, nova pjesma je puno ‘teža’ i složenija. U njoj se osjeća bujica osjećaja. Luka: U pjesmi se iščitava da je desetljeće života iza nas. Desetljeće odrastanja u kojem smo primili nekoliko životnih bubotaka i šamara. Nova je pjesma zato u skladu s našim godinama. I sada smo isti ljudi, ali s pokojim ožiljkom. Jedino što veže te dvije pjesme jest što su obje balade sa snažnim porukama.
Moje pjesme, moja glazba... danas
Lana: Nije se promijenila samo glazba već i svjetonazor ljudi općenito. A u konač- nici, dok stvaraš glazbu, najbitnije je usrećiti što više ljudi. Zbog toga pjesmu treba jednim dijelom prilagoditi vremenu, no to ne znači potpuno ići niz dlaku ni stvarati isključivo za mase. Dobar balans uvijek je potreban. No ono što znam jest da će glazba uvijek biti ono prvo i osnovno u mome životu. Sve ostalo može se smatrati rezultatom moje hiperaktivnosti i velike želje za radom.
Luka: Komercijalna umjetnost je ono s čim se mi želimo baviti, a to upravo i radimo. Ono što mi općenito smeta u muzici jest brza potrošnost robe. Singlovi se izbacuju gotovo svaki mjesec, dok je prije singl bez problema trajao i više od pola godine. Više se razmišljalo o prezentaciji spota i singla, a sad je potrebno brzo “upgrejdanje”, stalno je potrebno izmišljati nešto novo, jer samo pjesma i spot nisu više dovoljni. To me umara i nikako mi se ne sviđa. Ono što me u životu najviše uveseljava jest muzika i ona mi je donijela sve najljepše trenutke. Kuhanje, plesanje, fotografija, to je sve rezultat mog stalnog umjetničkog izražavanja. Hobiji me ispunjavaju, daju krila mašti i životni su začin.
Lana: Luka je prava umjetnička duša, razumijem njegovu potrebu za kreativnim izražavanjem. Mislim da čovjek mora izraziti svoje ja, nahraniti tu neku kreativnu glad. Ja, pak, većinu vremena provedem u studiju. Sve moram čuti, osjetiti, dota- knuti, instrument, ton, back vokal, aranžman, ideju. Volim kad sam uključena u baš svaki segment posla, od pisanja pjesme do stvaranja spota, okupljanje ekipe s kojom ću raditi. To je moja strast.
Luka: Poanta je u tome što i Lana i ja onako iskreno, djetinje volimo ono što radimo. Zarađujemo novac, živimo od glazbe, to nam je posao, rekli bismo kao i svaki drugi, ali nama je to i dalje velika radost. Vjerujem da će glazba, ako je kvalitetna, umjet- nički lijepo izvedena, bez obzira na to koliko jest ili nije komercijalna, na kraju ipak biti prepoznata i doći do ljudi. U obrnutom slučaju, odnosno kad god sam pokušao biti proračunat i kalkulirao, ispostavilo se da je to potpuno pogrešno. Barem u mom slučaju. Svatko je jedinka za sebe, a nas dvoje smo se odlično uklopili.
Snovi
Luka: Iako je sada zapravo sve moguće, prije sam imao nerealnije snove. Mnogo veće, ambicioznije, luđe snove. Što sam stariji, nemam ih toliko. Lana: Postala sam zadovoljnija s onim što se trenutačno događa. Želim nam svima prvenstveno zdravlje. “Bolestan čovjek ima samo jednu želju, a zdrav ih ima tisuću”. Imala sam faze kada su me stres i velika želja za nečim poprilično koštale. Doduše, u današnje vrijeme se to događa svima, be obzira čime se bavite. Ako je trebalo ići klavom kroz a zid, bila sam spremna na to. Što mi je bilo teže ostvariti nešto, ja sam bila upornija. Nastupam svaki tjedan. Snimam nove singlove. Putujem. Pišem pjesme. Dobivam projekte koji sada sežu i izvan granica Hrvatske.
Luka: Trenutačni su mi prioriteti završiti singlove na kojima radim i da postignemo to da naš duet ljudi zavole, da im “sjedne”. Do kraja godine želim održati jedan veći koncert u Zagrebu i jedan u Splitu. Prije bi moj odgovor na ovo pitanje vjerojatno bio “samostalni koncert na Wembleyju, za dvije, tri godine”. I danas to možda želim, ali ne dogodi li se, nije važno. Prije to nije bilo uopće upitno. Ono što sam zamislio, moralo se dogoditi. Sada sam mnogo realniji i uživam u tome. Uživam u svakom trenutku. Nema potrebe za preagresivnim snovima.