Prije više od pet godina ušla sam u dućančić na uglu Medvedgradske i Tkalčićeve ulice i, odjednom, neočekivano, imala sam osjećaj da sam u Parizu. Izlog je bio nepretenciozan, ali uređen s toliko stila da me zvao da uvijek iznova okrenem glavu prema njemu kad tražim mjesto za parkiranje u Kaptol Centru.
Stvari su unutra bile probrane i onakve kakve sanjam da ću vidjeti za vrijeme ljetnog dana na Azurnoj obali, a vlasnik– barem sam ja tada mislila da je to vlasnik, a poslije se ispostavilo da je i voditelj dućana i dizajner – karizmatični riđobradi Mauro, u čijem bih društvu ostala još malo i još malo, koji uopće nije emanirao želju da išta kupim, da potrošim novac, već samo da mi pokaže najudobniju stvar, najzanimljiviji dizajn i, ukratko, da iz njegova malog komadića raja izađem sretna.
“Samo sreća se računa!” reći će mi godinama kasnije, ove jeseni dok ispijamo čaj za koji, igrom slučaja, nemamo novca, ali Mauro, kao pravi džentlmen, stavlja račun na svoje ime i obećava konobarici da će se vratiti...No, to ljeto prije mnogo godina oboje smo bili zatvoreni i šutljivi, što je doista osvježavajuće kad kupuješ (a ja imam iza sebe ozbiljnu karijeru kupca!).
Tek sam poslije saznala da se taj dečko iz dućana u Medvedgradskoj (koji je u međuvremenu zatvoren, ne tražite ga, radije se uputite u Franje Račkog 11!) preziva Massarotto i da je dizajner koji je u svojoj karijeri prošao gotovo sve razine rada u modnom dizajnu – studirao je u Firenzi, a tijekom svoje karijere radio je u showroomovima, dizajnirao kolekcije za velike modne kuće poput Custo Bracelona, redizajnirao i u svijet plasirao kultne hrvatske Startasice iz Borova, bio Ellesse kreativni direktor, radio kao kreativni konzultant za luksuzni brend Ecco, a tada je, u trenutku kad su nam se prvi put slučajno spojili putevi, već bio glavni kreativac branda Sheriff and Cherry koji će uskoro postati jedna od najjačih karika hrvatskog dizajna i sjati kultnim statusom.
No Mauro i Sheriff posve su drukčiji od bilo koga na hrvatskom modnom nebu (ako se to uopće može zvati nebom), i to je bilo jasno već tog sparnog dana kad mi je savjetovao koji kaput da uzmem (bila je riječ o jednome strogog vojničkog kroja, u maslinastozelenoj boji, sa zlatnim gumbima, koji i dandanas izaziva pozornost gdje god da ga odjenem). Mauro sa sobom, osim imena zvijezde, nosi samonametnutu klasičnu osobinu anonimnosti.
Dakako, kako to obično biva, što se on više “krije” po svojim utočištima – kao što je Rovinj, za koji će mi u razgovoru reći da je njegovo odabrano mjesto za život, ili Pariz, gdje provodi mnogo vremena stanujući u hotelima ili u kratkoročno unajmljenim stanovima, ili tvornica u Italiji, gdje je, kao što sam kaže, najsretniji – to ga hrvatska medijska scena i ljubitelji mode sve više “žele”.
Tako je s Maurom stvar kao s najhladnokrvnijim i najtalentiranijim zvijezdama današnjice – što on više bježi od spotlighta, to je poželjniji, bilo na eventu, bilo u prvom redu modne revije. Zašto izbjegava “slavu”, pitam ga, iako mi je jasno već na drugi pogled da tako notorno privatna osoba ne može uživati u praznim pričama uvijek istih ljudi koji se vrte oko nekoliko događaja u hrvatskoj “modi”.
“Ja volim biti anoniman. Mislim da je to pitanje stila. A možda i karaktera. A malo i navike. Ja sam, gdje god da sam živio, uvijek bio stranac. Tata je igrao rukomet u Barci, a ja sam s talijanskim imenom i prezimenom tamo bio – stranac. Kad smo se vratili u Hrvatsku, i tamo sam bio stranac. U Rovinju sam Talijan, u Zagrebu isto. U Italiji sam Hrvat. S vremenom se navikneš, izvučeš najbolje iz toga da zapravo nigdje ne pripadaš. Stvoriš svoj vlastiti unutarnji svijet. Osim toga, ja živim za modu, da, ali nisam opsjednut njome. I ponosan sam što se od našeg branda ne očekuje da prati trendove jer me trendovi ne zanimaju. Zanima me luksuzna, kvalitetna roba koja se može prodavati i u Saint Tropezu, i u Monte Carlu, gdje se nalazi naš najprofitabilniji dućan, i u hotelu Ione u Istri, i u showroomu u Zagrebu.”
I doista, iako mi je mnogo ljudi za Maura prije intervjua (da, priznajem, malo sam se raspitivala) reklo da je “ekscentričan”, ja ga doživljavam upravo suprotno. Kad bismo govorili modnim rječnikom, Mauro bi bio najfiniji kašmir. “Vesta iz Uniqla?” smije se Mauro, no imam osjećaj da mu je drago što ga konačno netko nije opisao kao “hipstera”. (Uniqlo je svjetski lanac klasičnog japanskog dizajna koji većinom sadrži jednostavne, ali vječne komade, kao što su kašmirske veste, bijele potkošulje i karirane pidžame, dakle, dizajn koji emanira trajnost i prkosi trendu, opa. a.)
“Ne podnosim tu riječ 'hipsterski'. Ja dizajniram naočale od malena, Sheriff postoji od 2004., a naočale dizajniram od 2009. zato što smatram da je to jedini modni dodatak koji mijenja karakter osobe, i to jednim potezom, a ne zato što su plastične šarene naočale sada IN. Naše boje i materijali uvijek su inovativni, mi i danas radimo na posebnim tehnikama proizvodnje. Želim raditi skupe stvari, stvari koje traju. Italija je savršena za to. Bez obzira na sve, nema do perfekcionizma koji se nalazi iza riječi 'made in Italy'.”