Ima ljudi kojima katkada nedostaje energije,umorni su i bezvoljni. Ne i Bruno Trapan. Ima ljudi do kojih se pokatkad ne može doći nijednim sredstvom komunikacije, ni preko društvenih mreža jer su off-line. Ne i on. Ima ljudi koji ne mogu sretno spojiti svoj hektičan život sa životom u prirodi; koji svoj iznimno uspješan poslovni život ne mogu uravnotežiti s obiteljskim životom. Ne i Bruno. Ima ljudi koji nemaju jasna stajališta i nisu emocionalno predani i naglašeno emotivni. Kod Brune nema šanse za takvu mlakost.
Ukratko, Bruno je energičan i sveprisutan, neosporni trendsetter, čovjek koji je, premda bi se moglo reći „slučajni vinar“, tradiciju i posao svojih predaka vezanih uz zemlju zapravo genijalno spojio sa svojom urbanom personalnošću. Rock and roll vinar, ili čak punker među vinarima; prijatelj DJ-a i velikih kuhara, često i rado viđen u društvu celebritija; urbani vinar kojeg su zafrkavali da lozu zapravo ne uzgaja jer „gdje su ti vinogradi pokraj pulske Arene“, ipak je čovjek koji je vrlo lijepo naslijedio i na najbolji način nastavio posao (i imidž...) prve, nove, jake generacije istarskog vinskog vala ili booma (Matošević, Kozlović, Coronica, Degrassi).
Premda su ga neki prozivali samopromotorom koji zapravo i nema neka osobita vina, Bruno ih je sve demantirao. Kad sam ga na početku karijere intervjuirala za Playboy, odgovorio mi je da je to baš časopis za njega. Ali, nije ono na što ste možda pomislili. Ključ je u tome, kako sam kaže, da u poslu nastoji biti ozbiljan i odgovoran, ali želi i da mu to istodobno bude i veselje, radost, strast – dakle igra (play)! A što se tiče onoga „boy“, iskreno vjerujem da će on zauvijek uspjeti zadržati ono dječačko u sebi – radoznalost, veselje, maštovitost: osobine koje ga vode u vinogradu, podrumu, među članovima obitelji i prijateljima.
Od 2004. ima svoju firmu, pa je iza njega već deset berbi. I to nimalo loših. A kako sam (dobro) kaže, ne može loša osoba napraviti veliko vino! Stoga vjerujemo: Bruno je dobar čovjek.
„Promocija, prisutnost na društvenim mrežama i kvaliteta vina... podjednako su važne. U posljednje vrijeme smanjio sam online povezanost, ali i dalje mislim da je važna. Ako imaš dobro vino, a nitko to ne zna, nije dobro. Nije dobro ni kada si sveprisutan, a vino ti ne valja. U oba slučaja – nećeš trajati. Istina je u čaši. Samo neka ljudi pričaju. Pa makar i dobro.", šali se Bruno koji, kad ga ljudi upoznaju, uistinu potvrđuje gotovo nemoguću konkluziju da je ipak moguće pomiriti dvije uloge koje mu pripisuju: „family man“ i „party animal“. Tvrdi da zna biti jedno i drugo. Kad je s obitelji, suprugom Andreom i dvjema kćerkicama Mare i Rubi, onda je s njima sto na sat, baš kao što je i posve posvećen kad je u poslu ili u zabavi.
Uostalom, da uspješno kombinira sve aspekte svoje slojevite ličnosti dokazuje i to što nikad ne kasni na intervju, rado se i (dobro) fotografira, svoje poslove obavlja u trku i prolazu, ali zbog toga ne manje precizno i točno, profesionalno odgovara na e-mailove i ako ga ne dobijete otprve – uvijek se odmah povratno javi.
„Ne smeta mi kad govore da sam trendsetter ili „u trendu“ jer sam od prvoga dana i išao u tom smjeru. Nisam mogao, vjerojatno sam takva osobnost, biti nezamjetan i nenametljiv, nedostupan negdje u polju...Iako mislim da su pravi hrvatski trendsetteri Tomo Ricov i njegova prava mala industrije hype zabave, a tu su i velikani gastroscene, kuhari poput Andreja Barbierija iz Bevande, Priske Thuring iz Dubravkina puta te Hrvoja Zirojevića koji kuha u restoranu Laganini na Palmižani.
Što se tiče društvenih mreža, hvala Bogu na njima jer su i uz njihovu pomoć u vinarstvu, ali i na gastronomskom planu, u Hrvatskoj posljednjih godina uistinu učinjeni golemi koraci. I vidni pomaci! Pogledajte samo koliko je napredovao Split koji je postao važna foodie-destinacija, kao i cijela Dalmacija! Danas, kad govorimo o autentičnoj finoj hrani, konačno u fokusu više nije samo Istra...
Kako gledate na potencijalni razvoj hrvatskog vinarstva i vina u svijetu?
Mislim kao dr. Ivica Matošević, jedan od očeva istarskog vinskog preporoda i Vinistre. Premaleni smo da bismo bili jeftini. Moramo držati cijenu svojih vina koja su, u usporedbi s mnogim svjetski poznatim vinskim zemljama, neporeciva i itekako dobra. Prije ili poslije pokazat će se i potvrditi da naša vinska priča drži vodu. Ili vino – smije se uvijek vedar i pozitivan Trapan.
I nastavlja: – Mislim da i drugi mogu ono u čemu ja uspijevam. Primjerice u SAD-u, koji slovi kao jedan od najvećih uvoznika vina na svijetu, imam razmjerno dobar rejting. Iznimno je važno da nitko od nas vinara s ovih prostora ne popušta i ne ide ispod cijene jer to odmah ruši cijeli sustav, a mi doista ne zaslužujemo da budemo jeftina roba.
Američko je tržište vrlo zahtjevno, ali bitno je da se polako vide rezultati pa danas možemo reći da se u svim većim američkim gradovima može kupiti neko hrvatsko vino. Drukčiji smo, možda malo i egzotični i možemo biti interesantni svijetu. Na tu kartu i na autohtona vina trebamo igrati i uvijek biti dosljedni u toj igri. Trendove ne možemo diktirati, za to smo premali, ali kvalitetom ljude uvijek ispočetka ostavljamo doslovno razjapljenih usta. Moja se vina toče u čak četiri high-end bara u Brooklynu, među ostalima i u slavnom Employees Only, a baš je Brooklyn sve više predvodnik newyorških vinskih i drugih trendova.
Jasno je da ne mogu konkurirati količinom nego isključivo kvalitetom i to u gornjem cjenovnom razredu, pa se moja malvazija Ponente u maloprodaji prodaje za 20 dolara, a vjerujem da će na američkom tržištu uspjeh postići i odležana malvazija Uroboros, teran Terra Mare i rose Rubi koji je također većim dijelom napravljen od terana. Naši su vinogradi u sustavu ekološke proizvodnje vina i tretirani su isključivo prirodnim preparatima, pa je to još jedan razlog više zašto naša vina dobro kotiraju. Tako želimo naglasiti izvornost i prirodnost koju nam loza daje.
Ponosan sam kad jedan nimalo nevažni New Jersey Independent moje vino proglasi vinom mjeseca jer, budimo realni, riječ je o jednom malom Trapanu iz neke tamo male Istre za koju jedva da je netko uopće čuo. Moje je vrlo čvrsto stajalište da moramo držati svoju cijenu i znati u kojem smjeru idemo, ne popuštati i vjerovati u svoju priču i sebe. Srećom, dogodio nam se i Anthony Bourdain i njegova emisija koja nas je itekako stavila na neku svjetsku eno-gastronomsku mapu. Naša je sljedeća zadaća rad na teranu, baš kao što su naši „dečki“ posljednjih 20 godina intenzivno radili na kvaliteti i imidžu malvazije.
Ima li hiperaktivni Trapan vremena za hobi?
Kako ne: jedem i pijem!
Vaše su etikete moderne, a nazivi vina (Terra Mare, Rubi rosé, Nigra Virgo, Revolution, Uroboros, Che non Che, Ponente sa zelenim psom na etiketi)... i asocijacije koje izazivaju – zanimljive. Koliko su u svemu važne etikete i domišljati nazivi vina?
Sve je važno! Etiketa i dizajn komuniciraju nešto, a ja želim komunicirati da sam moderan vinar premda postoji neka tradicija i obiteljska priča. Nove etikete za novo vino The One dizajnira nam mlada dizajnerica Ana Tevšić, višestruko nagrađivana u svijetu, s kojom smo baš kliknuli i koja etiketu radi kao svojevrsni hommage svom pokojnom ocu, a prije smo radili s glasovitim istarskim dizajnerom Željkom Burićem.
Koja vina volite (a nisu vaša)?
Ne pijem samo svoja vina. Obožavam Tera Mare, ali volim i svoj Uroboros – jer je pitko, a nije neozbiljno vino, puno energije, zabavno i nepretenciozno – nešto između jednostavne, svježe malvazije i npr. divnih prirodnih vina bez kvasaca maestra Giorgija Claija. Najgore je kad su vina bezlična! Jako cijenim plešivičke vinare Tomca i Šembera; obožavam vina Damijana Podveršiča, a od mladih nade polažem u vinariju Voštinić - Klasnić. Obožavam pinot noir, a volim i vina Novoga svijeta, osobito kalifornijska vina poput cabernet sauvignona iz Napa Valleyja – vinarije Far Niente. Ali, volim i Chablis i Sancerre...
Družite se s DJ-ima i ljudima „u glazbi“. Rock ili electro?
Rock!
Moda ili udobnost?
Ipak udobnost!
Riba ili meso?
Škampi!
Kad ne pijete vino, pijete?
Pivo!