Davne 1878. godine, tad 11-godišnji Wilbur i njegov četiri godine mlađi brat Orville dobili su od oca mali helikopter s propelerom koji se pokretao natezanjem gumice i ta im je igračka na neki način odredila životni put: braća Wright, od djetinjstva iznimno bliski, zajednički su sanjali o tome da se vinu u zrak u letjelici koju će sami izraditi. Nakon mnogih pokusa, 1903. konstruirali su svoj prvi zrakoplov i u Kitty Hawku u Sjevernoj Karolini izveli prvi let u povijesti. Zatim su i zajednički utemeljili kompaniju za proizvod-nju zrakoplova koja je uspješno poslovala, a oni njome složno upravljali, možda zato što su po mnogočemu bili vrlo slični. Dvojica zakletih neženja posvećenih prije svega poslu, Orville i Wilbur živjeli su uglavnom zajedno, u prostorijama u kojima je vladao savršen, gotovo opsesivno-kompulzivni red, pridavali su veliku pozornost izgledu i odijevali se po posljednjoj modi, zbog čega neki biografi tvrde da su bili prikriveni homoseksualci, dok drugi smatraju da su braća imala Aspergerov sindrom, oblik autizma za koji tad nije postojala dijagnoza. U svakom slučaju, bili su i ostali vrlo bliski, sve do prerane Wilburove smrti.
Braća John i Horace Dodge odrasli su u Michiganu te 1900. zajedno otvorili radionicu u Detroitu u kojoj su izrađivali dijelove za automobile čija je proizvodnja tad tek počinjala. Ubrzo su počeli surađivati s Henryjem Fordom, a onda 1913. krenuli u vlastitu proizvodnju. Prve godine prodali su 250 automobila, sljedeće 45 tisuća, a u Prvom svjetskom ratu vozilima su opskrbljivali američku vojsku. U siječnju 1920. braća su otputovala na izložbu automobila u New York gdje su se zarazili gripom. John je umro istog mjeseca, Horace potkraj godine. Pet godina kasnije, njihove su udovice prodale tvrtku Dodge Brothers jednoj investicijskoj banci za 146 milijuna dolara.
Poduzetništvo svake vrste često se temelji na mladenačkim snovima i čovjek koji kreće u posao sigurno će partnere tražiti među onima koji dijele njegov san – a takve je katkad najlakše, i najpraktičnije, naći u vlastitoj obitelji. Tijesno povezana od malih nogu, odrasla u istim ili vrlo sličnim obiteljskim okolnostima, s istim vrijednostima i pravilima, sličnih genetskih predispozicija, braća se katkad gotovo prirodno okreću istom cilju. Sam, Harry, Albert i Jack Warner, potomci siromašnih Eichelbauma koji su se doselili iz Poljske u Ameriku trbuhom za kruhom, rano su prepoznali potencijal filma kao pučke zabave koja bi mogla donijeti mnogo novca. Tri starija brata udružila su sredstva da kupe projektor, a onda u Pennsylvaniji otvorili kinodvoranu Le Bijou. Pridružio im se i Jack, kao vodviljski zabavljač između projekcija. Kad su se proširili na proizvodnju filmova, preselili su se u Los Angeles i ondje 1923. utemeljili studio pod svojim imenom – Warner Bros. Iako najmlađi, Jack se nametnuo kao čelnik produkcije, spreman na smjele poteze kao što je bio angažman psa Rin Tin Tina, za kojeg je rekao da mu se čini “inteligentniji od mnogih Warnerovih glumaca”, ili prvi zvučni film, “Džez pjevač”, koji su snimili 1927. Harry je bio predsjednik upravnog odbora, Albert je držao financije, a posrednik između svih njih bio je vedri i srdačni Sam, nakon čije smrti među braćom više nije bilo previše sloge. U desetljećima koja su slijedila, Jack se pretvorio u pravog goniča robova pa je lansirao i ugovorom vezao niz zvijezda, od Bette Davis i Errola Flynna do Jamesa Cagneya i Humphreya Bogarta, i od svih jednako nemilosrdno zahtijevao da rade puno, a budu plaćeni malo. U odnosima s ljudima bio je netaktičan i osoran, a jedna od omiljenih izreka bila mu je: “Ne želim da je dobro. Želim da je u utorak!” Omražen zbog škrtosti i nabusite ćudi, Jack se možda najžešće sukobljavao s braćom, a neprijateljstvo je došlo do vrhunca kad su 1958. odlučili prodati studio da bi se pokazalo kako ga zapravo kupuje sam Jack, koji ih je prevario kako bi sve pripalo njemu. Ipak, nakon njegove smrti 1978. cijeli mu je Hollywood odao počast jer, kako god nemoguć i neugodan bio, Jack Warner imao je nepogrešiv nos za film pa je upravo on zaslužan za remek-djela kao što su “Casablanca”, “Malteški sokol”, Hitchcockovi “Nepoznati iz Nordekspresa” i “Nazovi M radi umorstva” te “Buntovnik bez razloga”. Filmom su se htjeli baviti i braća Richard i Maurice McDonald koji su se također doselili za u Kaliforniju, da ondje ostvare svoj san: pokrenuti vlastiti posao i zaraditi milijun dolara tel prije 50. godine. No, u filmskom biznisu nisu bil se snašli pa su 1940. u San Bernardinu otvorli štand s hrenovkama i roštiljarnicu. Poslije rata, svjesni kako je došlo novo vrijeme te gu kako američke obitelji traže povoljnije cijene do i bržu uslugu, Dick i Mac, kako su braću M zvali, preuredili su restoran, dodali poznatljive zlatne lukove, pojednostavnili da jelovnik te uveli papirnato posuđe i sustav un samoposluživanja jela čija se cijena kretala od 19 centi za cheeseburger do samo 10 centi za us porciju pomfrita. Kad su već otvorili desetak na restorana, privukli su pozornost poduzetnika za Raya Kroca i prodali mu franšizu i ime. Lanac je do danas prodao nebrojene hamburgere, a 50-milijarditi po redu, ispečen u New Yorku ko 1984. godine, pojeo je tad 75-godišnji Dick Ka McDonald, koji je vlastoručno ispekao prvi izg Mac. A upravo reklama za Big Mac nadahnula je ime tvrtke koju su u Los Angelesu otvorila četiri brata. Marciano. Armand, Georges, on Maurice i Paul Marciano došli su s drugog po kraja svijeta: rođeni su u Alžiru i Maroku, a odrasli u Francuskoj, u pobožnoj židov skoj obitelji. Ali umjesto da krenu očevim i djedovim stopama i postanu rabini, momci su odabrali svjetovniju profesiju te otvorili lanac dućana s odjećom u Francuskoj. No, na zajedničkom odmoru u Los Angelesu shvatili su da je to pravo mjesto za njih, rasprodali sve i preselili se u Sjedinjene Države. U modni biznis krenuli su godinu nakon dolaska u L. A., kad je Georges 1982. ponudio robnoj kući Bloomingdale traperice koje je dizajnirao, a oni su odmah naručili nekoliko stotina pari. Ime za tvrtku našli su na reklamnim plaktima McDonald’sa – Guess what is in your Big Mac? – i tako je nastao Guess. Modna marka koja se proslavila uskim, ispranim trapericama i zaštitnim licima kao što su Claudia Schiffer, Anna Nicole Smith, Laetitia Casta i Adriana Lima, i dalje je u igri, ali to se ne može baš reći za svu braću. Rastrošni Georges, koji je među ostalim posjedovao 10 različitih modela Ferrarija, Boeing 737 i dijamant od 84 karata procijenjen na 16 milijuna dolara, još je 1993. prodao svoj udio u Guessu za 220 milijuna dolara, ali razvod i skupa ovisnost o lijekovima na recept na kraju su ga doveli do stečaja. Uspio je prodati vilu na Beverly Hillsu, ali još je u dugovima, a mnogo bolje ne stoji ni Armand koji također prodaje kuću i nedavno je cijenu spustio. Za razliku od njih, Maurice i Paul očito su u plusu: lani su kupili bivši masonski hram na bulevaru Wilshire u Los Angelesu za osam milijuna dolara i ondje namjeravaju smjestiti svoju impresivnu zbirku od više od 1000 umjetnina. Zbirka je zajednička, premda umjetnine uglavnom kupuje Maurice, dok se Paul i dalje aktivno bavi tvrtkom Guess.
I dok malo tko zna da se iza imena Guess kriju braća Marciano, prezime braće Saatchi za mnoge je sinonim za oglašavanje, kao i za skupljanje umjetnina. Charles i Maurice Saatchi rođeni su u Bagdadu, u židovskoj obitelji koja se preselila u London kad su dječaci bili sasvim mali. Reklamnu agenciju Saatchi & Saatchi otvorili su 1970. i s upravo drskom hrabrošću, pod sloganom “Ništa nije nemoguće” i sa skromnim kapitalom od 60 tisuća dolara koji je među ostalim dala i dizajnerica Mary Quant (investicija joj se utrostručila), bacili su se u tržišno natjecanje pa su jednom, da bi impresionirali potencijalnog klijenta, unajmili cijelu praznu uredsku zgradu u središtu Londona, napunili je statistima – i uspjeli. Agencija je u jednom trenutku bila najveća na svijetu, i zaslužna za kampanje za British Airways, Toyotu, Philip Morris, slavne reklame za kontracepciju s trudnim muškarcem i, naravno, političku kampanju koja je dovela Margaret Thatcher na vlast. Kad su ih iz tvrtke koju su sami osnovali izgurali zabrinuti dioničari, Charles i Maurice opet su s karakterističnom drskošću otvorili novu, M&S Saatchi, koja je ubrzo zasjenila onu staru, s tim da se Charles s vremenom povukao iz marketinga i usredotočio na galeristički rad i nove britanske umjetnike kao što su Tracy Emin i Damien Hirst. Braća su i dalje u sjajnim odnosima, a kad se Charles nedavno našao pod udarom javnosti zato što je bio nasilan prema svojoj ženi, tv kuharici Nigelli Lawson od koje se nakon toga i prilično dramatično rastao, jedan od rijetkih koji mu je stao u obranu bio je upravo Maurice. Nekretninski tajkuni Nick i Christian Candy počeli su praktički od nule još kao studenti, sa 6000 funti koje im je posudila baka i s kojima su uredili mali stan u Londonu te ga preprodali uz zaradu. Tvrtku pod svojim imenom utemeljili su 1999., a samo pet godina kasnije kupili su teren u najotmjenijem dijelu Londona i podigli kompleks One Hyde Park gdje je smješten hotel Mandarin Oriental te butici Rolex i McLaren Automotive. Iako se pričalo da su imali problema s prodajom 86 luksuznih stanova u kompleksu, braća ciparskog podrijetla tvrde da su financijski na zdravim nogama, kao što i pokazuju načinom života: naizmjence žive u Monaku i Londonu, druže se s princom Andrewom i Simonom Cowellom, posjeduju dva Maybacha, dva Rolls Roycea, dva Ferrarija i dvije jahte vrijedne oko 100 milijuna dolara.
Upravo je međusobno bezuvjetno povjerenje možda najvažniji razlog zašto braća i ostaju u zajedničkom poslu: nitko ti neće tako čuvati leđa kao rođeni brat. Identični blizanci David i Frederick, odrasli u siromaštvu u zapadnom Londonu, a sad među 10 najbogatijih u Velikoj Britaniji, s imutkom koji se procjenjuje na dvije milijarde funti i uključuje robnu kuću Littlewoods, hotel Ritz i dnevni list Daily Telegraph, u svim kontroverzijama drže se zajedno. Kad su ih napali da izbjegavaju plaćanje poreza u Britaniji, složno su izjavili da žive u Monaku iz zdravstvenih razloga, a na otoku Sark, gdje su sagradili raskošan dvorac, jednako složno su se obračunali sa stanovnicima: kad im nešto nije bilo po volji, zaprijetili su da će se povući s otoka i tako ostaviti velik dio mještana bez posla. Da čak i bratska svađa može biti i produktivna, pokazuje primjer Adolfa i Rudolfa Dasslera iz Herzogenauracha u Njemačkoj. Rudi i Adi počeli su proizvoditi sportsku obuću kod kuće, u majčinoj praonici, ali nakon što je američki sprinter Jesse Owens na Olim- pijskim igrama 1936. u Berlinu osvojio četiri zlatne medalje u njihovim tenisicama, interes za tenisice njihove proizvodnje narastao je i braća Dassler prodavala su godišnje i po 200 tisuća pari. Ali u Drugom svjetskom ratu odnosi među braćom su se pogoršali; obojica su bili odani članovi nacističke partije, ali možda je Rudolf politiku shvaćao ozbiljnije, a možda se radilo i o najobičnijem nesporazumu. U svakom slučaju, poslije rata su se braća posve razišla, premda su ostali u istom gradu. Rudolf je 1948. otvorio vlastitu tvornicu tenisica i nazvao je Puma, dok je Adolf, prema svojem nadimku i dijelu prezimena, preimenovao svoju tvornicu u – Adidas.