SLAĐANA DIVJAK
Sve je otpočelo još osamdesetih, vezanjem mašni na njezinim "kikicama" dok je bacala posljednji pogled prema ogledalu prije nego će odjuriti u školu.Tada je, priznaje, shvatila koliki je utjecaj mode i detalja na dojam koji ostavljamo na okolinu.
A govoreći o okolini, čini se da bi Koprivnicu valjalo jače pozicionirati na modnu kartu Hrvatske: odatle su u metropolu stigli Dalibor Betti i Viktor Drago, ali i Slađana Divjak - voditeljica ureda, koordinatorica dizajnera, casting direktorica Cro-a-portera i desna ruka producenta ove najznačajnije hrvatske modne manifestacije. Upravo je on, Viktor, preusmjerio Slađanine životne tokove, a danas su dobitni tim.
"Moje druženje s Viktorom traje od tinejđerskih dana, još od njegove petnaeste godine i dio smo tog koprivničkog "vala", o kojem se malo zna. Viktor je oduvijek imao vrlo upečatljiv stil i nastup, a često je govorio o svojim velikim planovima. S obzirom da smo cijelo vrijeme bili u kontaktu, a njegova se karijera razvijala, obujam posla rastao, u svojem je timu trebao ljude od povjerenja. Ja sam, eto, ta osoba od povjerenja, ali i zaduženja", priča 48-godišnja Slađana, ekonomistica po struci.
A lista njezinih zaduženja, ispostavilo se, poduža je. . U "mirnodopskom" periodu bavi se uredskim poslom što uključuje slanje dopisa i mailova te kontakte s klijentima, no za trajanja Cro-a-portera posao se širi na koordinaciju dizajnera i modela.
"To znači neprospavane noći iznad tablica s imenima više od 200 djevojaka i mladića čija lica moram prepoznati u bilo kojem trenutku, uz pripadajuće ime. Uskladiti želje dizajnera, agencija i modela s rasporedom i obvezama je poprilično kompleksna stvar.Također, koordinacija backstagea s make up i frizerskim timovima, protokola pripadaju mojim obavezama. Uza sve to, Viktor me zatrpa još kojekakvim poslovima, tako da moj privatni život mjesec dana prije i mjesec dana poslije CAP-a zapravo ne postoji", kaže Slađana.
U njezinu poslu najvažnije je, kaže, beskrajno strpljenje i razumijevanje za ljude, pogotovo u visokom stupnju stresa, a toga nikada ne manjka.
"Naravno, ja sam i osoba koja se najčešće sukobljava sa Viktorom! Nije tajna da Viktor nije najlakša osoba za suradnju, ali takav je zbog svoje težnje za savršenstvom. Ne štedi sebe, pa isto očekuje od svih u timu, no istodobno ostavlja dovoljno prostora suradnicima i njihovoj promociji, čak i pripisuje svoje zasluge drugima", kaže Slađana, koja priznaje da je nikad nije zanimao "prvi plan" te se trudi biti iza scene.
"Nagrada za dobro obavljen posao jest dobar projekt i povjerenje klijenata. Ja sam valjda ona izumiruća vrsta, koja se ne zadovoljava "likeovima" na društvenim mrežama već potvrdu traži u stvarnom životu..."
LIDIJA BALIJA
Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled. Glavni likovi ove priče su: Psihomodopop i ona, njihova menadžerica Lidija Balija.
Dugogodišnju radijsku glazbenu urednicu momci iz benda zamolili su da presluša materijale s nove ploče, da im svojim istančanim osjetilima uputi i pokoju kritiku, odabere potencijalni singl. Kliknuli su, kaže, na prvu. Iste večeri zamolili su je da im pomogne s promidžbom u medijima, a uspješan početak uskoro su okrunili vrlo čvrstom suradnjom. Gobac i društvo, naime, zamolili se je da preuzme cjelokupni menadžment.
"Danas, više ništa ne prolazi bez mene: radim koncerte, PR, nastupe u medijima, reklame. I puno više od toga. Pomažem pri odabiru odjeće za nastupe i brinem da na pozornici imaju cugu. Nema otvorenih pitanja, nema upitnika. Dečki su jako susretljivi, ali isto tako znaju da mi s mnogo povjerenja mogu prepustiti sav posao, da će na vrijeme znati kada dolazi i odlazi kombi, u kojem se hotelu spava, kad se ide na večeru, a kada na probu. Na njima je "samo" da sviraju. Zbog svega toga, ne treba čuditi što me dečki zovu ... raska", kaže 41-godišnja Zagrepčanka, po struci, zanimljivo, teologinja.
Pa, ipak, u glazbenu industriju ušla je prije dva desetljeća i otada nema radija gdje nije kročila nogom: od Cibone, Jaske, Obiteljskog i Narodnog sve dok prije godinu i pol nije pokrenula vlastitu PR agenciju. Klijenti njezine firme su i Davor Bogović, Opća opasnost i Bang bang, no Psihomodopop samo je njezin projekt.
"Najluđi mi je taj smijeh koji ne prestaje, osobito na putovanjima, u kombiju. Zamislite mene sa šest frajera! Da, naravno da putujem s njima", priča Lidija, dodajući kako uz silnih obaveze uspijeva ugrabiti pokoji trenutak za sebe.
Ona planinari, ali i uspješno kipari, iza sebe ima tri izložbe, a stigne svirati gitaru i klavijature. Doduše, ne u Psihomodu, ali tko zna... Zasad, njezino je mjesto iza scene, gdje se sjajno osjeća.
"Tako radim cijeloga života, to je moj habitus. 'Iza' je najbolje! Evo, s Porina nemam ni jednu zajedničku fotku s bendom, iako su me stalno zvali. Meni je bilo važnije da se oni fotkaju za medije, a meni su najvažnije lijepe uspomene koje nosim, važnije i od slika. Radim posao koji volim, još ako ga dobro radim, a kažu mi da je tako, nema kraja zadovoljstvu. Ne moram ja biti u prvom planu, neka sam ja svojim dečkima bitna, baš kao i oni meni..."
MAJA VUKIĆ
Crno-bijeli svijet, serija koja je rušila rekorde gledanosti, nosi i potpis Maje Vukić. Njezino lice, međutim, HTV-ovi gledatelji neće vidjeti: ona je izvršna producentica i njezino je radno mjesto – pozadinska fronta.
Premda se filmom bavi od početka studija, nakon diplome na Akademiji dramskih umjetnosti otpočela je svoj nezaustavljivi niz uspješnica. Najprije je, kao asistent montaže, radila na filmu Zrinka Ogreste Crvena prašina, slijedio je filmski hit Konjanik, potom i Što sa sobom preko dana te tv film Veliko spremanje. Onda je, kao izvršna producentica, otpočela raditi na filmovima Sonja i bik, Svećenikova djeca i Nije sve u lovi.
Snimanje Crno-bijelog svijeta, priznaje, potpuno ju je obuzelo. I kad snimanje serije završ, njezin posao još nije gotov. Posao izvršne producentice, tumači, traje sve dok traje i projekt, od PR-a serije,stalne komunikacije s HTV-om, rada na foršpanima, pokrivanja medijske promocije. No, ništa se ne može usporediti s tempom koji za nju otpočinje s prvom klapom projekta.
"Moj je zadatak bio da serija bude uspješno odrađena, to podrazumijeva planiranje snimanja, napore da plan bude unutar budžeta u suradnji, prije svega, s redateljem: njegova vizija i kvaliteta je primarni fokus. No, filmska produkcija je timski rad, podrazumijeva ekipu od 40 ili 50 ljudi, a moj je posao koordinacija" priča Maja, dodajući da je posao pod svjetlima reflektora podjednako važan kao i onaj u pozadini, čiji je dio. Njezin tempo iziskuje 12 sati rada dnevno, šest dana u tjednu. Kad ukrade koji sat samo za sebe, odjuri na satove pjevanja, a kad se zvijezde poklope, zbriše i na izlet s prijateljima.
"Filmska scena se priprema, snima i rasprema, pa radno vrijeme zapravo i ne postoji. Tih dana, nekad odspavam dva sata, nekad šest. Ali mobitel je uvijek uključen..."
Stoga i ne čudi da ova 38-godišnja Zagrepčanka još uvijek "nije stigla" zasnovati vlastitu obitelj, ali zato je pronalazi u filmskoj ekipi svakog projekta na kojem radi. I ne samo to, radeći svoj posao pronašla je mnogo prijatelja, ponekad i na lokacijama na kojima snimaju.
"Na svakom projektu zbližim se i s ljudima koji nisu usko vezani uz film, primjerice, dok smo na Prviću snimali Svećenikovu djecu ili pak u Zagori tijekom snimanja filma Sonja i bik. Ti su ljudi, mještani, za mene veliko otkriće i veliko bogatstvo, a tijekom snimanja Sonje, zbližila sam se i s bikom. I ne, nisam ga se bojala, ni malo. Naučila sam cijeniti tu veliku, ali prekrasnu životinju: poštujete li bika, on će poštovati i vas.