Kreatori, fotografi i modeli predstavljaju lanac koji se nadopunjuje i bez nekoga od njih moda ne bi mogla biti percipirana na pravi način.
Kada je riječ o svim onim lijepim ženama, prije medijske histerije oko supermodela, koje su se našle ispred objektiva velikih modnih fotografa, odjevene u slavne kreacije koje su obilježile modnu povijest, današnja pu- blika malo zna o imenima i životima ljepotica koje su krasile te fotografije. A neke od njih itekako su se urezale u pamćenje svih onih koji vole modu i njezinu povijest pa su se često pitali tko su te žene obavijene velom tajne za današnje generacije.
Počet ćemo s jednom od njih koja je kratku karijeru modela s počeka 40-ih godina prošlog stoljeća brzo za- mijenila onom hollywoodskom. Mlada Newyorčanka Betty Perske bila je omiljeni model slavne fotografkinje Louise Dahl Wolfe koja ju je često slikala za Harper’s Bazaar. Naslovnica tog časopisa iz ožujka 1943., na kojoj je bila Betty, zapela je za oko najvećoj trendseterici toga doba Slim Keith, ženi u čiji ukus američki “high society” nije sumnjao. Njezin suprug, proslavljeni režiser Howard Hawks, pripremao je novi film i tražio je glumicu. Slim mu je pokazala tu naslovnicu i predložila da manekenku pozove na probno snimanje. Nesigurna 19-godišnjakinja zbog sramežljivosti stalno je spuštala pogled. Ta gesta po- stat će njezin zaštitni znak i priskrbiti joj nadimak “The look”. Ulogu je dobila, film se zvao “Imati i nemati”, a partner joj je bio Humphrey Bogart. Ime su joj promije- nili u Lauren Bacall i Betty se iz modne ubrzo preselila u filmsku povijest. Njezin lik u filmu imao je nadimak Slim, kao posveta Hawksovoj supruzi koja ju je otkrila.
Prvim supermodelom u povijesti modni kroničari vole nazivati prelijepu Šveđanku Lisu Fonssagrives. Iako je ona sama bila vrlo skromna i uvijek je naglašavala kako je samo dobra vješalica za odjeću, brak s možda najvećim modnim fotografom u povijesti Irvingom Pennom od nje je učinio prvu pravu modnu ikonu među mode- lima. Lisa je kao malo koja manekenka imala sreću da je njezina ljubavna priča pretočena u modnu povijest. Iako su je fotografirali i drugi slavni fotografi George Hoyningen-Huene, Man Ray, Horst, Erwin Blumenfeld, George Platt Lynes, Richard Avedon, njezine fotografije pred suprugovim objektivom u kreacijama Christobala Balenciage i danas se smatraju nekim od najvažnijih modnih fotografija svih vremena. Nakon karijere modela Lisa se posvetila kiparstvu, a radila je i kao Pennov asistent. Ostali su u braku do njezine smrti 1992.
Odmah do Lise Fonssagrives najveća zvijezda tog doba bila je Jean Pachett, čija je karijera bila strelovita. U travnju 1948. potpisala je ugovor s agencijom Ford za modele, a već u rujnu iste godine osvanula je na naslovnici Voguea. Interesantno je kako je upravo njezino lice na dvije legendarne naslovnice Voguea koje se i danas smatraju ikonografskim. Obje su izašle 1950. Prvu, onu za siječanj, slikao je Erwin Blumenfeld, a drugu, za travanj, Irving Penn. Obje naslovnice doživjele su poslije mnoge posvete, prerade i citate u radu velikog broja fotografa i urednika prestižnih modnih časopisa. Nakon udaje 1951. za bankara Louisa Auera, Jean je postavila uvjete: radila je samo tri dana u tjednu i to nikada prije 10 ujutro ni na- kon 16.30 sati jer je svog supruga uvijek željela otpratiti na posao i dočekati ga s kuhanim obrokom.
Dorian Leigh personificirala je Diorov “new look”. Priča se da je upravo ona, zbog svog razuzdanog života, bila inspiracija Trumanu Capoteu za lik Holly Golightly u slavnom romanu (a poslije i još slavnijoj filmskoj ekra- nizaciji s Audrey Hepburn) “Doručak kod Tiffanyja”. Dorian se udavala četiri puta, imala je petoro djece i to sve za vrijeme svoje najveće manekenske slave. Njezina mlađa sestra Suzy Parker također je bila slavni model. Njezina suradnja s Coco Chanel kojoj je bila muza, uči- nili su Suzy najvećom manekenskom zvijezdom 50-ih. Iako u modnom svijetu nije neobična pojava sestara manekenki, poput Tatjane i Sophie Patitz, Niki i Krissy Taylor ili Frankie i Missy Ryder, uvijek je samo jedna od njih dostigla status supermodela. Sestre Dorian Eli- zabeth Leigh Parker i Cecilia Ann Renee Parker, zvana Suzy, ostat će u povijesti kao jedini par sestara koje su obje bile najslavniji modeli svoga doba. Dorian Leigh, naime, bila je 15 godina starija od Suzy pa tako i nisu bile konkurencija jedna drugoj. Dapače, upravo je Do- rian zaslužna za sestrinu karijeru. Kada je Eileen Ford željela da Dorian Leigh prijeđe u njezinu agenciju, ova je to uvjetovala time da angažiraju i njezinu mlađu sestru Suzy, iako je nikada nisu vidjeli. U želji da zastupa Dorian, Eileen je pristala i susrela se prvi put naslijepo sa Suzy. Bila je više nego ugodno iznenađena kada je vidjela prelijepu visoku i blijedu 14-godišnju djevojčicu crvene kose, mlađu verziju Dorian Leigh. Suzy Parker svojom slavom uspjela je čak i nadmašiti stariju sestru, a priča se da je upravo ona bila inspiracija za lik koji glumi (opet) Audrey Hepburn u filmu “Smiješno lice”. Suzy se nakratko i pojavila u tom filmu. Lik Freda Astairea ustvari je Richard Avedon, pred čijim je objektivom Suzy Parker ostvarila najnezaboravnije trenutke svoje blistave karijere. U jednom intervjuu pred kraj života priznala je da joj je jedino zadovoljstvo kojeg se sjeća iz vremena dok je radila kao model bila suradnja s Dickom Avedonom. Umrla je 2003. godine nakon komplikacija kod opera- cije ulkusa. Dorian ju je nadživjela, umrla je 2008. u 91. godini od Alzheimerove bolesti.
Ipak, glavni lik na najslavnijoj modnoj fotografiji velikog Avedona nisu sestre Parker već Dorothy Virginia Margaret Horan, poznatija kao Dovima. Nadimak po kojem je modni svijet pamti ustvari je kombinacija prvih dvaju slova njezinih imena. Kultni portret iz 1955., poznat kao “Dovima sa slonovima”, gdje pozira u pariškom Cirque d’Hiver u legendarnoj haljini mladog Yves Saint Laurenta za modnu kuću Dior i danas se smatra najupečatljivijom modnom fotografijom u povijesti. I Dovima se pojavila u filmu “Smiješno lice” no, za razliku od Suzy Parker koja je igrala epizodu, Dovima je imala zapaženiju ulogu aristokratske praznoglave manekenke Marion. Udavala se tri puta, a umrla je 1990. u 63 godini života od raka jetre. Šezdesete godine bile su revolucionarne u modi, pa su tako i tadašnje manekenske zvijezde potpuno odudarale od do tada uvriježenih kanona ženske ljepote. Najslavnije predstavnice tog doba postale su poznate po svojim nadimcima iz djetinjstva – Veruschka i Twiggy.
Vera Gottliebe Anna grofica von Lehndorff-Steinort ro- đena je pred sam početak 2. svjetskog rata u aristokratskoj obitelji u istočnoj Prusiji. Bezbrižno djetinjstvo na obiteljskom posjedu s obitelji, kao petogodišnjakinja je 1944. zamijenila boravkom u konclogoru. Naime, njezin otac, visoko pozicionirani general u njemačkoj vojsci, osuđen je i smaknut zbog sudjelovanja u uroti i pokušaju atentata na Hitlera, a obitelj mu je ostala bez ičega (događaj opisan u filmu “Valkira” s Tomom Cruiseom). Otkrio ju je kao tinejdžericu obiteljski prijatelj grof Horst P. Horst, najveći modni fotograf toga vremena. Prva agentica bila joj je Do- rian Leigh. Veruschka je pristala slikati se za modne časopise samo pod uvjetom da joj se ispod slika potpiše ime, jer nije željela da je izjednačuju s bezimenim modelima. Tim činom i službeno je postala prvi suvremeni supermodel s imenom i prezimenom, te je prvi put i čitalačka publika mogla saznati ime modela koji se pojavljuje na stranicama modnih žurnala. To je Veruschku učinilo prvorazrednom zvijezdom. Bila je apsolutna miljenica tada (a možda i u povijesti) najmoćnije modne urednice Diane Vreeland. Njezine fotografije koje je načinio Irving Penn postale su legendarne. Jedna od njih izabrana je da krasi naslovnicu knjige povodom 100 godina Voguea. Još više se pamti njezina suradnja s fotografom Francom Rubartellijem na editorijalima u kojima joj je Vreelandova dopustila da sama bude i stilist. Nastupila je i u kultnoj sceni u filmu Michelangela Antonionija “Uvećanje” iz 1966. koja je u časopisu Premiere proglašena najseksepilnijom scenom u povijesti filma, iako u njoj nije bilo golotinje. Danas je priznata mul- timedijalna umjetnica, živi u Berlinu, a nedavno smo je mogli vidjeti i u filmu o Jamesu Bondu “Casino Royale”.
Veruschkina suvremenica, Engleskinja Lesley Hornby, zvana Twiggy, bila je potpuno drukčija djevojka. I danas, kada se spomenu mršavice ili androgini modeli, nekim starijim generacijama prvo će upravo ona pasti na pamet. Danas je njezino mjesto preuzela njezina zemljakinja Kate Moss. Twiggy je bila pojam za britansku modu 60-ih. Kratke kose i delikatne figure, nalikovala je na porculansku lutku. Njezina pojava bila je revolucija u svijetu modelinga, a uz nju se prvi put u svijetu mode i modela spominje riječ anoreksija. Poslije se okušala i kao glumica, a svoj kultni status održala je do danas povremenim pojavljivanjima u modnim časopisima i na TV.
Još dvije britanske manekenke obilježile su šezdesete godine prošlog stoljeća u modi. Penelope Tree i Jean Shrimpton svoju su slavu dugovale i ljubavnim vezama s fotografom Davidom Baileyjem, koji je bio inspiracija za glavni lik u već spomenutom filmu “Uvećanje”. Jean Shrimpton bila je prava ikona “swinging Londona” i mini suknje. Jean je ustvari bila modna verzija tada najpopularnije britanske glumice Julie Christie, koja je utjelovljavala novo doba u ljepoti i odijevanju, ali i u seksualnosti.
Istodobno s druge strane Atlantika, u Americi je modnom scenom vladala Lauren Hutton, žena nedostižna po broju naslovnica američkog Voguea – njih čak 24, što je rekord koji će teško biti nadmašen. Pogotovo otkad su posljednjih desetak godina glumice i pjevačice izgurale manekenke s naslovnica Voguea i sličnih modnih tiskovina. Lauren Hutton, baš kao i njezina kolegica s početka teksta Lauren Bacall, ostvarila je zavidnu glumačku karijeru pa je njezino ime poznato široj publici i izvan modnih krugova.
Već su nam sedamdesete donijele manekenske zvijezde čija su imena postala slavna i samim pojavljivanjem u modnim časopisima, a mediji su se počeli zanimati i za njihove privatne živote. Neke od njih intrigirale su vezama sa slavnim muzičarima koje su završile brakom, poput Jerry Hall i Micka Jaggera ili Iman i Davida Bowieja te su malo po malo izišle iz anonimnosti modnih fotografija na kojima su samo personificirale san koji su kreirali dizajneri, fotografi i modni urednici.