U ruke Priske Thuring prepustiti se možete zatvorenih očiju, ali svakako otvorena uma i nepca spremna na avanture. Dapače, to bi bila i naša iskrena preporuka.
Uskoro će biti godina dana kako je na čelo kuhinje Dubravkina puta došla ova chefica švicarsko-kanadskih korijena i međunarodne reputacije, a preuzeti taj posao u restoranu koji je toliko godina bio čvrsta uporišna točka gastronomije u Zagrebu bio je bremenit posao. Što je učinila?
Zadržala je ono na čemu je Dubravkin put izgradio ime – kvalitetni riblji meni, no i isplovila iz Jadrana i krenula na krstarenje Mediteranom.
Pokušamo li njezin koncept objasniti jednom riječju, naglasit ćemo da se danas ovdje nudi mediteranska kuhinja, spajaju se okusi i način kuhanja svih sredozemnih zemalja, no to je istodobno i prejednostavno objašnjenje svega što Priska radi.
“U ovom se poslu ništa ne može dogoditi preko noći, ne može se brzo rasti”, rekla nam je chefica. “Dubravkin put ima ime, zna se što je Dubravkin put i taj sam dio menija željela sačuvati, ali i dodati nešto svoje.”
Nikad zadovoljna, rekla nam je, jer uvijek misli da se može bolje, Priska Thuring u restoran je donijela mnogo svojega. Riba na kile, iako i dalje vrhunska, više nije najuzbudljivije što se ovdje može pojesti. Zahvaljujući inventivnoj chefici, sve više ljudi dolazi u ovu zelenu oazu ispod Tuškanca na neobavezan ručak tijekom radnog tjedna. Zbog njih je smislila ručak – meni od tri, četiri slijeda na koji će navratiti i nekoliko puta mjesečno, a mijenja se svaki tjedan. No, večera...
“Večera, tu sam na svome, tu sam ja”, kaže o degustacijskim menijima od sedam ili dvanaest sljedova Priska koja često iz kuhinje dolazi do gostiju, razgovara s njima i želi od njih saznati postoji li nešto što izrazito ne vole. Tada će paziti da tu namirnicu izbjegne. U svakom drugom slučaju njezina je preporuka “vjerujte mi”. Jer, što god dobili na tanjur – neće biti loše. Pa smo to i učinili.
Priska svojim kulinarskim kreacijama ne voli davati dugačka i komplicirana imena, nabroji tek osnovne namirnice, a one se ovdje spajaju na nevjerojatan način, jednako kao što se i pripremaju. Sabljarka voli bijelu repu i tahini, palamida hren i bademe, pačja prsa kakao-nibs, a fois gras čokoladu. Osjećaj dok ih jedete slika ne može dočarati. A ni recepti koje je bez zadrške podijelila s nama. Skromne brizle, mnogima i odbojne, u njezinoj kreaciji s pistacijama, cvjetačom i listićima prokulice postale su ljubav na prvi pogled autorice ovog teksta.
Vitello tonnato ili, kako je nazvan u jelovniku Dubravkina puta, “Naš vitello tonnato”, hladno predjelo s kojim smo počeli, iako savršen, nije izazvao tako razgaljene osjećaje. Teleće srce na raštiki, s lučicama, i pireom od cikle također je bio izvanredan doživljaj, ali te brizle... Stale su bez problema na tom ručku rame uz rame čak i poznatom desertu majstora slastičara Roberta Bašića, njegovom millefoglie.