San mi je bio da se ugodno osjećam u svojem tijelu, izjavila je manekenka Andreja Pejic nakon što se nedavno podvrgnula operaciji promjene spola i postala ono što je oduvijek željela biti: žena. Ali za mnoge žene upravo je njihov spol često bio najveća prepreka da ostvare svoje snove. Neke su sanjale o profesijama kao što su medicina ili politika, koje su se smatrale isključivo muškim područjem, neke o uspjesima na sportskim terenima na koje im nije bio dopušten pristup, a neke samo o tome da žive svoj život onako kako su ga one zamislile, a ne kako nalažu društvene konvencije i rodni stereotipi. Ženama koje su se drznule sanjati tako nemoguće snove u svijetu u kojem su pravila dugo pisali muškarci nije preostalo drugo nego da, bar prividno, postanu muškarci.
Mary Anderson očito se rodila za političarku, ali na žalost, rodila se u Škotskoj u 19. stoljeću, u doba kad žene nisu smjele ni glasati, a kamoli se aktivno baviti politikom. Tome je doskočila tako što se odselila u Ameriku u bratovoj odjeći pa postala poznata kao Murray Hall, sitan, ali vrlo muževan tip koji je igrao poker, volio piće i cigare i punih 25 godina vrlo živahno sudjelovao u poslovnom i političkom životu New Yorka, gdje je skupljao glasove za demokrate. Pritom se, nevjerojatno, čak dva puta ženio i posvojio jednu kćer. Da je Hall zapravo žena javnost je sa zaprepaštenjem doznala tek nakon što je 1911. umro; uzrok smrti bio je rak dojke koji je Mary/Murray nije htjela liječiti jer bi se tako otkrila dobro čuvana tajna o njezinu pravom spolu. Pokopana je u ženskoj odjeći, a New York Times je detaljno iznio cijelu priču, napominjući da je to što je žena koja se izdavala za muškarca uspjela prevariti neke od najpametnijih ljudi u New Yorku s kojima se družila “zagonetka jednako neobjašnjiva kao i osoba kojoj je to pošlo za rukom”. Još je fascinantnija priča o britanskom liječniku Jamesu Barryju, zapravo o Margaret Anne Buckley, pametnoj curici iz siromašne obitelji koja je silno željela postati liječni>ca. Kako žene uopće nisu imale pristup na medicinu, Anne se prerušila u muškarca te pod muškim imenom upisala i diplomirala medicinu 1813. (prva žena kojoj je to uspjelo) i postala vojni liječnik. Dr. Barry vješto je krpao ranjenike u Krimskom ratu, unaprijedio higijenu u vojnim bolnicama i izveo prvi zabilježeni carski rez. Tek poslije njegove smrti, djevojka koja je trebala pripremiti tijelo za lijes shvatila je da je Barry bio žena, a to je tako razgnjevilo nasamarene vojne časnike, koji nisu ni slutili da je odlikovani liječnik zapravo liječnica, da su skrili njegov karton i cijela je istina izišla na vidjelo tek 2008. Od davnine su se žene koje su se željele iskazati s oružjem u ruci preodijevale u muškarce, kao Ivana Orleanska koja se, nadahnuta vjerskom vizijom, viteški borila za Francusku u Stogodišnjem ratu i svoju smjelost da bude drukčija platila smrću na lomači. Neke su se na bojnom polju istaknule gotovo slučajno, nakon što su se u vojsku prijavile iz sasvim drugih razloga, kao Šveđanka Brita Hagberg koja se poslužila varkom i prijavila u vojsku kao muškarac pod imenom Petter da bi našla muža koji je nestao u rusko-švedskom ratu. Muža je našla, ali prije toga se dokazala kao hrabar vojnik, a kad se otkrilo da je zapravo žena, švedska vojska pokazala je iznimno razumijevanje pa Britu nisu kaznili, nego je čak odlikovali. Britanka Dorothy Lawrence sa svojih je jedva 20 godina htjela pak postati ratna izvjestiteljica pa je 1914. ponudila suradnju mnogim novinskim redakcijama, ali svi su je redom odbili zato što je žena. Lawrence se tad ošišala, utegnula grudi pod korzet i naučila vojnički stupati pa se prija- vila u vojsku pod imenom Denis Smith. Na Zapadnoj fronti izdržala je samo deset dana prije nego što su je otkrili, ali o svojoj pustolovini poslije je objavila knjigu pod naslovom “Jedina engleska vojnikinja”.
Da bi mogle zablistati u sportovima koji možda nisu eksplicitno branili ženama da su- djeluju u natjecanjima, ali nisu ih ni poticali, mnoge su žene bile spremne skriti ženske atribute i pokazati da su jednako dobre, a često i bolje od svakog muškarca. Amerikanka Rena Glickman obožavala je džudo, ali kao žena nije imala mnogo prilike za natjecanje. Zato se uoči prvenstva države New York 1959. ošišala na kratko, povezala grudi, prijavila se kao muškarac Rusty Kanokogi – i pobijedila. Medalju su joj oduzeli kad je priznala da je žena, ali Kanokogi se nastavila neumorno boriti za ženska prava i nije mirovala dok ženski džudo 1988. nije uvršten u program Olimpijskih igara u Seulu, a na čelu američke ženske džudo ekipe bila je upravo Kanokogi. Strastvena maratonka Kathrine Switzer izazvala je pak skandal kad ju je 1967. na bostonskom maratonu, gdje ženama nije bilo dopušteno sudjelovati, primijetio stražar i pokušao je ukloniti sa staze, ali njezin dečko ga je odgurnuo, a Switzer je tvrdoglavo nastavila trčati. Slika incidenta obišla je svijet i potaknula organizatore da promijene pravila i prime i žene među natjecatelje, a Switzer je 1974. pobijedila na maratonu u New Yorku. Žene su se možda najviše skrivale iza muških imena u književnosti; morale su da bi bile shvaćene ozbiljno, jer se od spisateljica očeki- valo da se, u najboljem slučaju, bave bezazle- nim ljubavnim temama. Sestre Brontë doista su pisale o ljubavi, ali nimalo bezazleno, pa je tako Charlotte svoj roman “Jane Eyre” 1847. objavila pod imenom Currer Bell, dok je Emily Brontë potpisala “Orkanske visove” kao Ellis Bell, a Anne roman “Agnes Grey” kao Acton Bell. Mary Ann Evans posudila je ime svojeg ljubavnika, oženjenog filozofa Georgea Lewisa koji ju je poticao da piše, i postala George Eliot kako bi u svojim romanima, posebno remek-djelu “Middlemarch” iz 1872., mogla pisati o filozofiji, politici i religiji – i, naravno, ljubavi. Čak je i Dankinja Karen Blixen, koja inače nije držala do konvencija, odlučila svoje doživljaje u Africi opisati pod pseudonimom Isak Dinesen (prema svojem ocu), a autorica “Harryja Pottera” skrila se iza inicijala J. K. Rowling, na savjet izdavača koji je mislio da bi žensko ime autorice moglo odbiti dječake koji su bili ciljana publika.
Danas bi ženama trebalo biti lakše jer spol ne bi trebao biti nikakva prepreka u bilo kojoj profesiji niti bi trebao određivati karijeru. Ipak, Tatiana Alvarez na svojoj je koži osjetila da neravnopravnost između spolova i dalje itekako postoje. Tatiana se godinama probijala kao DJ i često bi je zbog dobrog izbora i prezentacije glazbe angažirali da nastupi u nekom klubu, ali onda otkazali nastup kad bi shvatili da je posrijedi žena. Ogorčena Tatiana odlučila se na trik kojim su se poslužile tolike žene u povijesti prije nje: odjenula je mušku odjeću, stisnula grudi, stavila periku i umjetnu bradu i pretvorila se u muškarca, DJ-a po imenu Matt Muset, s profesionalnim nadimkom Musikillz. Zatim je, predstavljajući se kao glazbena agentica Maya Feder, počela promovirati Musikillza – i odmah postigla uspjeh. Godinu dana neprestano je nastupala po klubovima u Los Angelesu i nikad nitko nije shvatio da je za pultom zapravo žena. Ali onda je sama Tatiana, koja ne otkriva koliko ima godina, odlučila da se želi vratiti svojem pravom, ženskom identitetu te je nastavila nastupati pod vlastitim imenom. Sad ne samo da nastupa po klubovima diljem svijeta i miksa uživo u radijskim programima nego je i hollywoodski studio Warner Bros kupio prava na njezinu životnu priču i o njoj će snimati film.