Kad se prije više od desetljeća otvorio u zagrebačkom Kaptol Centru restoran Takenoko, bio je nešto sasvim, novo, drukčije, nepoznato. Prvi je to restoran koji je u našu metropolu donio japansku kuhinju i tako je postavio uz bok svjetskim prijestolnicama gdje su uvijek na listama najboljih i najpopularnijih restorana oni s menijem iz daleke Azije.
Takenoko se odmah nametnuo kao „it“ mjesto, ali nipošto pretenciozno. Mjesto na kojemu ste se osjećali ugodno; bilo da ste na poslovnom ručku, druženju s prijateljima, romantičnoj večeri ili tek navratili uzeti za van nekoliko slasnih zalogaja u sjajno dizajniranim luksuznim crnim kutijama.
No, početkom ove godine počelo se šuškati – Takenoko se zavara. Kuhar odlazi. Ljubitelji japanske kuhinje, ali i azijskog fusiona koje je ovo mjesto nudilo nisu bili najsretniji. Srećom, iza “tužne” vijesti krila se samo najava one dobre, kako to katkada i biva.Takenoko je tek promijenio prostor i lokaciju.
Sa sjeverne strane Trga bana Jelačića pustio se nešto niže, u sami centar grada na ugao Masarykove i Gundulićeve ulice. Prostrani prostor od tristotinjak četvornih metara omeđen velikim staklenim stijenama koje, dok sjedite u Takenoku, stvaraju dojam kao da ste na ulici, a opet uživate u intimi, oku je privlačan i vrlo ugodan. Divan, luksuzan, ali minimalistički interijer potpisuju arhitekt Paulo Valčić i dizajner interijera Boran Petljak iz zagrebačkog studija Stairwell&Loft. Prostorom dominira veliki četvrtasti kameni stol bogato ukrašen svijećama, šank na kojemu možete popiti piće dok čekate svoj stol te zanimljiv raspored stolova koji, iako je sve u jednom prostoru, pruža osjećaj intime. Prevladavaju tamne boje koje su osvježene detaljima u boji limete, a posebnu atmosferu stvara dobro postavljena rasvjeta; dovoljno prigušena za uživanje u hedonističkoj gozbi, a opet dovoljno jasna da i pogledom uživate u krasoti na tanjuru.
Kad je o meniju riječ, Takenoko je također pripremio neke novosti. Uz uvijek svježe sushije i sashimije, s kojima su prvi prije gotovo 15 godina upoznali zagrebačku publiku, ovaj restoran zaista nudi ponešto za svakoga. Baza je sirova riba i to prije svega losos i domaća tuna, ali i respektabilan mesni meni. S wokovima od puretine teško je pogriješiti, ali ipak je šteta ne kušati nešto novo. Jedan od najprimamljivijih noviteta je sushi s ježincem koji je zaista fantastičan, a novost su i jela s japanskog roštilja, robate. Osim toga tu je i steake od japanskog wagyua, palačinke punjene svinjetinom i dimljenom palamidom te čips od lotosa kojeg se zaista isplati kušati.
Sva jela divno se slažu uz prilično bogatu vinsku kartu. Uz sushi će vam ponajprije sugerirati sauvignon, ali i rose, dok crna i nešto teža vina bolje prijaju uz mesna jela. I šećer na kraju. I kad su slastice u pitanju postoje neke novosti poput panakote ili čokoladnih kocki koje samo zvuče obično. Ipak, omiljeni desert ovog restorana ostaje sladoled od zelenog čaja u pjenici od sezama koji ne možete kušati nigdje drugdje.