Alexander McQueen bio je jedan od najvećih, najtalentiranijih i najtragičnijih kreativaca u povijesti britanske mode.
Na vijest o njegovu samoubojstvu 11. veljače 2010. modni svijet ostao je u šoku. Posljednja kolekcija koju je pokazao za života u Parizu samo nekoliko mjeseci ranije dobila je najviše ocjene kritike i smatrala se revolucionarnom.
Revija pod nazivom Atlantis (Atlantida) bit će zapamćena ako ni po čemu drugom, onda po skandaloznim cipelama nalik na kopita koje su izazvale pravu lavinu kontroverzija.
A upravo je riječ kontroverzan najčešće korištena u opisivanju fascinantnog opusa Alexandera McQueena.
Rođen je 17. ožujka 1969. u londonskom Lewishamu, u radničkoj obitelji kao najmlađi od šestero djece. Otac Ronald bio je taksist, a majka Joyce učiteljica. Već od malih nogu bio je ekscentričan. Kada su ga odveli na lokalni bazen da izabere vodeni sport kojim će se baviti u slobodno vrijeme, na zaprepaštenje svih, odlučio se za sinkronizirano plivanje.
Moda je u njegov život ušla vrlo rano. Školu napušta u 16. godini, a svoja prva modna iskustva stekao je još kao tinejdžer kada se zaposlio u radionicama legendarnog Savile Rowa, ulice poznate po šivanju odjeće po mjeri za britansku aristokraciju. Nakon toga odlazi u Milano, gdje asistira u radionici Romea Giglija.
U Savile Rowu i kod Giglija McQueen je naučio osnove zanata u kojem su ga smatrali perfekcionistom. Njegovi odjevni predmeti tako su savršeno skrojeni i sašiveni, reklo bi se čak vrlo strogo, što je samo naizgled u suprotnosti s neobuzdanom maštom i ekstravagantnim idejama po kojima je poznat.
Početkom 90-ih vraća se u London i započinje školovanje na prestižnoj St. Martin’s School of Fashion, gdje je ubrzo došao na zao glas zbog svoje arogancije i drskosti. Nikada mu nije bio problem reći naglas uglavnom negativna mišljenja o radu svojih kolega, a nije se libio ni izreći pokoju uvredu na račun profesora. I uz to što je znao biti neugodan i bez dlake na jeziku, nitko mu nije mogao osporiti veliki talent.
Već diplomskom revijom skrenuo je pozornost na sebe. Revija pod nazivom “Silovanje Škotske” bila je posveta McQueenovim korijenima, a korišten je i uzorak škotskog dezena karakterističnog za klan kojem pripada njegova obitelj. Manekenke su izišle na scenu okrvavljenih nogu zbog asocijacije izvedene iz naziva revije, o silovanju škotskih žena od engleskih okupatora u 16. stoljeću. Publika je bila u šoku. Ali ne i Isabella Blow, dekadentna aristokratkinja i ekscentrična modna urednica koja je imala nepogrešiv “njuh” u otkrivanju mladih talenata. Toliko se oduševila McQueenovim diplomskim radom da je otkupila cijelu kolekciju.
Od prvog trenutka bila je sigurna da se radi o izvanserijskom modnom genijalcu te ga je odlučila materijalno i moralno podržati. Njihovo prijateljstvo preraslo je u legendu. Ni revije koje su uslijedile nisu bile manje kontroverzne. Održavao ih je u botaničkom vrtu, pod cirkuskim šatorom, na klizalištu, katkada su manekenke hodale poput Isusa po vodi, a ponekad ih se i odrekao, prikazujući svoje ideje na lutkama. Od samih početaka vidljive su sve ideje koje će se tijekom karijere razviti u jedinstven “McQueen look”: korzeti, haljine-krinoline, kombinezoni, svemirska odijela, ali i izraziti utjecaj starohollywoodskog glamoura.
McQueenova sposobnost da zaintrigira medije dovela ga je ubrzo u uzak krug potencijalnih couturiera.
Kada je rođena ideja da naslijedi Galliana u Givenchyju, bilo je jasno da posjeduje baš sve što čini velikog couturiera: maštoviti dizajn, perfekcionističku izradu i smisao za spektakularnu prezentaciju svojih djela. Ugovor je sklopljen krajem 1996. kada McQueen dobiva i britansku nagradu za najboljeg kreatora. Do 2003. još tri puta je nagrađen istim priznanjem.
McQueen je u Givenchy uspio privući mlađe svjetske trendseterice koje su se prema toj etiketi držale rezervirano smatrajući je previše konzervativnom. Tijekom rada za LVMH, McQueen i dalje kreirajući za svoju modnu kuću izaziva pozornost neobičnim idejama. Tako je 1998. postavio svoju omiljenu manekenku Shalom Harlow da se okreće između dva autorobota koji su po njezinoj bijeloj haljini prskali boju.
Iz tog razdoblja svakako je najdojmljivija revija pod nazivom „Ludnica“ gdje je publiku ostavio sat vremena da gleda svoj odraz u zrcalu. Jako ga je zabavljalo promatrati preko monitora kako pokušavaju ne gledati u svoj odraz u ogledalu. Nakon što su manekenke počele ulaziti u ograđeni prostor koji ih je dijelio od publike upravo tim staklom, ponašajući se kao pacijentice umobolnice, svima je bilo jasno da je McQueen nanovo uspio šokirati modne znalce koji su od njega već navikli svašta očekivati.
Nakon isteka četverogodišnjeg ugovora s Givenchyjem, u proljeće 2001. McQueen i LVMH razišli su se na obostrano zadovoljstvo. Takvim raspletom događaja najzadovoljniji je bio Tom Ford koji je uspio McQueena nagovoriti da potpiše ugovor s Gucci grupom uz obećanje da će kolekcije potpisivati vlastitim imenom i da će mu uskoro osigurati samostalnu Haute Couture licencu, što se nažalost nije ostvarilo.
Revije koje su uslijedile ponovno su dokazale da se radi o nevjerojatnom kreativcu. Inspiraciju za njih nalazi u filmovima poput “I konje ubijaju, zar ne?” Sydneyja Pollacka, kada inscenira nezaboravni plesno-modni maraton, i Hitchcockova “Čovjeka koji je suviše znao”, kada je lansirana i slavna torba nazvana po Kim Novak. No svakako će se najviše pamtiti hologram Kate Moss na reviji koja je održana u jeku skandala oko njezine kokainske afere, čime je McQueen na vrlo efektan način pokazao kako se ne odriče svojih prijatelja u nevolji.
I nakon Fordova odlaska iz Gucci grupe 2004., pozicije Alexandera McQueena ostale su stabilne. Počeo je kreirati i muške kolekcije koje su bile podjednako beskompromisne i sjajne kao i njegova ženska moda. Ali, nažalost, ta idila u McQueenovu životu nije dugo trajala. U svibnju 2007., nakon dugogodišnje borbe s depresijom, Isabella Blow počinila je samoubojstvo.
Smrt prijateljice i suradnice na McQueena je ostavio dubok trag. Smrt majke Joyce početkom veljače 2010. izgleda da je bila presudan faktor da i Alexander digne ruku na sebe samo devet dana kasnije. Čini se da njegova krhka psiha nije mogla izdržati tragične događaje s kojima se suočio, te je Alexander McQueen izgubio bitku sa svojim unutrašnjim demonima protiv kojih se godinama borio.
Ima nešto u njegovu modnom opusu što nam je ukazivalo na vječnu fascinaciju smrću.
Istinski zaljubljenici u modu nikada neće prežaliti što nas je napustio tako rano, na vrhuncu karijere, kada smo očekivali još mnoštvo modnih poslastica i fascinantnih priča koje nam je mogao ispričati samo istinski modni vizionar i genije poput njega.