Javnosti Nevenu Rendeli nije nužno posebno predstavljati; već je više od desetljeća na javnoj televiziji, proputovali smo s njom Hrvatsku uzduž i poprijeko, vodila nas je kroz toliko festivala, emisija, događanja, počastila i putopisom. Gledali smo je na šarenim stranicama magazina, njezino ime viđali na listama najbolje odjevenih, secirali su se i njezini ljubavni usponi i padovi kao da je riječ o cipelama koje je dobro ili loše kombinirala uz haljinu. No, Nevena je, jednom kad je upoznate, mnogo više od toga.
Teško mi je sjetiti se kad smo se točno upoznale, ali sigurna sam davnije no što želimo priznati, vjerojatno na šanku u nekom od omiljenih nam klubova. Mislim da je bilo tako nekako. Od tada, putevi su nam se mnogo puta sretali. Još mnogo puta popile smo piće na istom šanku, ali i odradile mnoge intervjue.
Jednom sam je i tjerala da se na 40°C, u dizajnerskim haljinama, sa šminkom koja se topila pod sunčevim zrakama, slika u plićaku na Pagu. Mislim da mi to nije oprostila.
Nevena je nasmijana, najljepša u opuštenom izdanju s prirodnim kovrčama i u tenisicama, uvijek nabrijana na neki novi projekt. I ne misli usporiti. Dokazuje to i dokumentarni film koji je nedavno doživio premijeru, a Nevena stoji iza njega kao autorica i scenaristica. Film prati priču Đurđice Orepić, udovice i majke troje djece koja je u svojim pedesetima odlu- čila promijeniti život: počela je trčati. Cilj koji si je zadala jest otići na najtežu triatlonsku utrku na svijetu, Ironman koji se održava na Havajima.
DOKUMENTARAC IRONWOMAN
Kažu da se svatko češe tamo gdje ga svrbi, pa sam i ja u svom iznenadno pronađenom interesu za trčanje počela pronalaziti ljude koji su me fascinirali svojim pričama. Đurđica Orepić jedna je od takvih žena. Žena koja je sve posložila u životu, a ipak se odlučila pomicati psihičke i fizičke granice kako bi bila sretnija. Kad sam čula njezinu životnu priču, film je u mojoj glavi već bio snimljen. Koji su to motivi koji nas tjeraju na nevjerojatne testove, zašto smo spremni na patnju kad to ne moramo i što nas tjera dalje? Nadam se da Ironwoman daje neke od tih odgovora.
LJUBAV PREMA TRČANJU
Počelo je slučajno, na nagovor prijateljice, završilo tako da ja, dosta uspješno, nagovaram sve ljude oko sebe da se počnu baviti trčanjem. Da se razumijemo, svi sportovi izdržljivosti, pa tako i trčanje, nisu sreća sami po sebi. Bol je to, često neizdrživa. Moraš doći do cilja i pomaknuti sve svoje psihičke i fizičke granice da bi se osjećao sretnim. No, nije li takav uostalom i život sâm?
UOBIČAJENI KRAJ I POČETAK DANA?
Kava je moj početak dana. Možda je stvar navike, ali parafrazirat ću Lindu Evangelistu, ja bez kave ne ustajem iz kreveta. Kraj dana volim završiti s čašom vina.
POROCI?
Osim kave i vina? Nažalost, cigarete.
JE LI BOLJE ISPRED ILI IZA KAMERE?
Moram priznati da je posao iza kamere jednako težak kao i onaj ispred, a mogla bih reći čak i zanimljiviji. U svakom slučaju, kad radite bilo koji od njih, treba ga raditi kako valja, potrebno je poznavati sve segmente posla.
PRIJATELJI, SURADNICI... KAKVIM SE LJUDIMA NASTOJITE OKRUŽITI?
Ljudima koji mi ne kvare dan, koji uspijevaju ne dramatizirati oko svake sitnice i prijateljima koje ne moram ni nazvati da bi znali da ih trebam. Takvih je ljudi sve manje, ali moja moćna gomilica još uvijek se nije raspala.
PREDNOSTI I MANE „PREPOZNATLJIVOSTI“?
Neki dan na maratonu, prišla mi je jedna gospođa i rekla mi da sam joj bila inspiracija da i sama počne trčati. Drugom prilikom, neka druga gospođa mi je na tržnici rekla da su joj moje putešestvije po Hrvatskoj najdraža emisija jer nije bila na moru već deset godina. To su situacije koje nešto znače i vesele. Ima i onih drugih, kad se tvoja slika i ime pojave u kontekstu koji nisi tražio ni zaslužio, ali čovjek nauči odmahnuti rukom i živjeti dalje.
ŠTO ZA VAS ZNAČI OPUŠTANJE?
Blejanje u serije, čitanje i uplovljavanje u neke druge svjetove, katkada i trčanje.
ČINI VAS SRETNOM...
...rado bih rekla male stvari, ali ne bih bila baš iskrena. Vesele me putovanja, veseli me dobro obavljen posao, iako na kratke pruge jer kod mene je novi izazov odmah tu. Vesele me i ljudi bez predrasuda, a i trenutačno sam jako sretna jer se sve nekako lijepo posložilo, i na privatnom i na poslovnom planu.
STRAŠNO ME LJUTI...
...glupost u malim i velikim količinama. Malograđanština, stereotipi, radikalne teze u politici i životu, neznanje... nastavi niz u Hrvatskoj.
MODA - STRAST, LJUBAV ILI NUŽNO ZLO?
Volim modu, ali u kontekstu šarenih stranica časopisa i lijepih krpica. Nisam tip koji o njoj previše razmišlja u životu i moram biti jako dobro raspoložena da točno znam gdje i kad što nositi.
ŠTO JE ZA VAS LJUBAV?
Mene ljubav pokreće, i to ne simbolično rečeno, već doslovno. Mamina i tatina ljubav, bratova, partnerova. Sve to je razlog da svako jutro ipak ustanem iz kreveta.
A BRAK?
Strast, ljubav i nužno zlo. Šalim se, ali ne previše. Brak je dobra institucija koja nas pravno čuva od nepoželjnih situacija. Ima li veze s ljubavlju? Bilo bi lijepo da je tako, ali dosta često nije.
ROMANTIKA ILI STRAST?
Strast definitivno. Moje pogonsko gorivo u životu. Bez strasti smo puka nakupina stanica koja blijedo živi svoj život. Pritom ne mislim samo na ljubavnu strast, već i na strast za poslom, prijateljstvom, životom općenito.
VAŠA DEFINICIJA SREĆE JE...
Mnogo pametniji od mene pokušali su dati odgovor na to pitanje i nisu uspjeli. Za mene je sreća samozadovoljstvo, a za to moraju biti osigurani neki preduvjeti, od odgoja, preko karaktera i na kraju životnih situacija. Što sam starija, to mi je najbliži pojam sreći nedjeljni obiteljski ručak.
ŽIVOTNI STRAHOVI?
Strah od neuspjeha kod mene je najizraženiji. Često bezrazložno, ali to je valjda posljedica ovog kompetitivnog kapitalizma koji nas okružuje.
NAJKOMPLICIRANIJE PITANJE ZA KRAJ?
Što i kako dalje? Posve iskreno nemam pojma, ali znam da ću se truditi i dalje u svakom svom odnosu ostati iskrena i poštena, to mi je uvijek bilo važnije od krajnjeg rezultata. Gdje ću biti sljedeće godine u ovo vrijeme? Nadam se tamo gdje je sreća, sve drugo je stvar izbora.