Dugo je Silvio Vujičić, renomirani hrvatski umjetnik i modni dizajner, radio u ruiniranom prostoru stare tvorničke hale u Ulici grada Mainza. To ruševno zdanje bilo je Vujičićev izbor, a ne pitanje njegove moguće teške egzistencije.
Vujičiću, koji je završio studij mode na zagrebačkom TTF-u i istodobno s time još grafiku na Akademji likovnih umjetnosti kod profesora Miroslava Šuteja, trebao je prostor dovoljno velik za njegove opite kemikalijama i postupke koji su nalik na alkemičarsko traganje za eliksirom života, ali obrnutim smjerom koji defniciju života traži u tragovima smrti.
Mnoge smo izložbe i revije vidjeli u tom njegovom golemom studiju, katkad nalik na kabinet dr. Caligarija iz nijemog horora Roberta Wienea iz 1920. Transformacija materije njegova je tema koju prati i na živom i na mrtvom materijalu koji podvrgava složenim procesima i postupcima - ispiranjima, oksidacijama, sublimacijama, kuhanju, sagorijevanju kiselinom, destrukcijama svih vrsta koje daju nov identitet polaznoj materiji.
Dobro je sjetiti se izložbe "Destrudo" 2012., postavljene u kući Zbirke Vjenceslava Richtera, koju nazivaju laboratorijskom, a gdje je Vujičić na velikim formatima izložio apstraktne slike procesa kristalizacije otopine kofeina nastale na površini izloženih ploha. Bila je to doslovno opasna i otrovna izložba. No tom smo riziku izloženi svaki dan.
Znamo i da je neki umjetnik pozivao posjetitelje svoje izložbe da se uvale u kadu punu micelija gljiva i postanu dio izložbe. Vujičić, naravno, nije tako rizičan. U svom je mističnom studiju priređivao modne revije koje su bile stvar savršenog dizajna, pa i s vilinski prozračnim bijelim modelima s kojima bi vani pobrao svjetsku slavu.
Bilo je tu i modela iz totalne art-zone, s tragovima tipično njegova napada na tkaninu različitim kemijskim i fizičkim sredstvima, i uglavljenim dodacima. Selidbu u novi prostor u Mesničkoj ulici "proslavio" je krajem 2014. kolekcijom "Mrtva priroda".
"Koristio sam se tu novim tehnologijama, mokrim tiskom, kemijskom doradom...Kuhao sam materijale u lužini kako bi se promijenila struktura vlakna. Otisnuo sam na materijal motive ptica, buba i različitog bilja koje je nacrtala mlada splitska umjetnica Zrinka Barbarić. Svi motivi su mrtvi. To je tema koja joj je bliska. Da, i meni...Bile su to bube nađene u ateljeu, ptice koje su se zabile u staklo...", kaže nam Silvio.
Nešto se sigurno promijenilo s prelaskom u novi prostor podijeljen u dva dijela, od kojih je prvi showroom, a drugi atelje zatvorenog tipa iako se prostor može proširiti, ovisno o sadržaju programa koje će tu pripremiti.
"Silueta, forme i atmosfera prikaza ostaju iste kao u starom ateleju. No tekstil i dorade tekstila bile su do sada uglavnom monokromne. Sada sam se razvio u kolorističkom smjeru. Tu je paleta zelenih i sivih tonova, prigušena, ali ipak koloristička. Moji su radovi vezani za mirise, okuse, boje, za biljke i život, za otrove i kristale. Kristali i otrovi svuda su oko nas i baš su dio svega. Pitanje je samo u kojoj koncentraciji..."