Željela je studirati kiparstvo, ali je svoje ambicije pretočila u oblikovanje šešira i baš je to Nadu Kobali odvelo u povijest hrvatske mode, i to avangardnog dijela sazrelog 80-ih godina.
Nije to ni bilo iznenađenje, jer je Kobalica, kako je od milja zovu, imala u krvi obiteljsku kitničarsku tradiciju koja da- tira još od 1905! Njezina je prabaka još u Clevelandu izučila kitničarski zanat, gdje je s uspjehom oblikovala šešire. Poslije Prvog svjetskog rata vratila se sa svojom kćeri, Nadinom bakom u Zagreb. No Nadina baka nije bila modistica, ali je za modisticu izučila Nadina mama i to je presudilo da se i Nada bavi tim privlačnim, ali teškim poslom koji zahtijeva mnogo ljubavi, puno talenta i teškog ručnog rada. Nadina je mama poslije Drugoga svjetskog rata bila modistica kod Marka Tomića koji je imao salon u Masarykovoj ulici, pokraj sa- lona svoga brata krznara. Mama je u životu imala dvije ljubavi, mene i šešire. Ja sam od nje najviše naučila.
Zanatski dobro raditi, jer to se ne smije preskočiti ma koliko talentirani bili... No nije uspjela u svojoj želji da studiram stomatologiju. A ni meni nije uspjelo studi- rati kiparstvo, pa sam započela studij književnosti. No i šeširi se oblikuju poput skulptura. Ne šiju se, pa ja ni ne znam šivati – prisjeća se Nada - U početku sam, 70-ih godina godina radeći učila u “Šeširu”, državnoj radionici šešira u Ilici. Položila sam tada i državni is- pit da bih mogla samostalno raditi i otvoriti svoj salon, i otvorila ga u Palmotićevoj ulici. Trebalo je strašno puno raditi, da bi ljudi došli u salon skriven u veži, u haustoru. I onda je novinarka Vjesnika Tanja Torbari- na vidjela što radim i napisala članak o tome. Taj me fantastični članak izbacio iz anonimnosti. Čak je bila i malo nepristojna prema drugim dizajnerima, koli- ko je isticala moje kvalitete. Njoj zahvaljujem za svoj uspješan posao... - priča Nada o svom modnom startu. Ubrzo se našla u redovima ULUPUH-a i u Zajednici umjetnika Hrvatske pa je mogla nastaviti radom kao slobodnjak. Jugoexportov luksuzni lanac dućana u biv- šoj Jugoslaviji bio je pun njenih kreacija. Radila je za film i za kazalište. A svoje kreativne vrhunce dosezala je upravo unutar ULUPUH-a koji joj je omogućavao punu dizajnersku slobodu. Ona je bila prava modna heroina avangardnih 80-ih! Sve što je oblikovala bili su rasni primjerci art-mode.
Nezaboravna je njezina serija pokrivala za glavu od cijevi za kuhinjske nape. Te je lake plastične cijevi presvukla bijelom svilom i od njih oblikovala forme kakve bi s veseljem danas potpisao Philip Treacy. Po- kojni modni radikalac Vladimir Rudinsky pomagao joj tada savladati te velike oblike! Bilo je to nešto bo- žanstveno za ono doba. S njima je 1984. išla na Tjedan mode koji je u Zagrebu okupio najbolje naše modne obrtnike i ulupuhovce. Prvakinja modnog novinarstva, tada Đurđa Milanović (danas Bartlett), i prva naša so- ciologinja mode, pisala je tada u magazinu Start o tri najzanimljivija autora s te manifestacije – o Tončiju Vladislaviću, o Nadi Kobali i o Dženisi Pecotić (tada Medvedec). Ono što je napisala o Kobalici vrijedi i danas jer i danas Kobali radi umivenu verziju svojih modnih ideja za svoj dućan na Cvjetnom trgu, a u onoj slobodnoj zoni stvara avangardne modele koji čak i ne moraju imati veze sa zaštitom glave, ali imaju mnogo veze sa psihologijom i skulpturom. U oba je slučaja riječ o teškom zanatskom i stvaralačkom radu jer šeši- rima “nakon grubog fizičkog rada s kalupom, čavlima, rastezanjem i glačanjem, treba udahnuti dušu” to jest dati im konačni oblik dizajnerske ili umjetničke vrijed- nosti. Kobalica je svoje cjevaste forme, kojima su šeširi prvi put u povijesti osvojili do tada neviđeno velik pro- stor oko glave, izlagala i u Milanu. Prodala je tamo sve modele. Nisu bili kupljeni samo kao skulpture. Bili su i hrabro nošeni na glavi. Bili su svjedokom da se u nas ne živi iza željezne zavjese, nego “iza velvetne zavjese”, s puno glamura, kako su o tome iznova u Startu 1986. pisali “Egoist Arts and Parts”, Maja Briski i Cico Kustić. Serija Ulupuhovih godišnjih izložbi “Vizije” bila je po- ligon za Nadine eksplozije ideja i suradnju s najjačim hrvatskim modnim dizajnerima. Dizajnirala je kape za hrvatske časnike, dočasnike i generale, a 90-ih je isto- dobno za svoju seriju velikih crnih kapa inspiriranih 15. stoljećem dobila nagradu na Zagrebačkom salonu. I tako je uvijek – umjetnički dizajn ide kod nje pod ruku s radom u salonu za širu publiku. Rad u salonu omogućio joj je egzistenciju. Bilo je to moguće jer je, kaže, naslijedila mnogo kalupa bez kojih se ne bi ni isplatilo raditi. No ni rad u salonu nije nikad postao puka komercijala. – Sada me inspirira Japan, pa radim male japanske kapice sa šiltom. Muška je to forma s malim šiltom i uskom trakicom ispod brade. Radim i džokejske kape, pa motorističke kape. Prenosi se tu austrougarski ugođaj. Sve se radi od filca, sve te razli- čite forme – kaže nam. Stranci ih jako vole, pa Kobalica ima neprekidno mnogo posla. U Firenzu i u Frankfurt odlazi po filc, da bi ga pod parom navlačila na kalup i oblikovala po svojim zamislima. Ali ni njezin avan- gardni “nerv” iz 80-ih nije izgubljen – i dalje radi po narudžbi različite forme jer, kako kaže, to nisu šeširi, to je stvaralačka nadgradnja!