Od davnina su u kuharicama dalmatinskih gospođa i naših nona, malenim bilježnicama koje su s ponosom ljubomorno čuvale, uz mnoštvo recepata ukusnih jela i slastica, marno bilježene i recepture likera, slavnih „rozolija“.
U širokoj lepezi miomirisnih slatkih pića, poput čarobnih eliksira čuvanih u kristalnim bocama, liker Maraschino izborio je tron, ali i mjesto u povijesti, ne samo zbog osebujnog okusa već i priče koju baštini. Povijesne su prilike morem, bistrim poput glasovitog likera, iz Male Azije donijele višnju marasku (lat. Prunus cerasus) na kamenito tlo sjeverne Dalmacije, gdje je dala svoj najbolji plod postavši tako autohtonom sortom.
Najstariji pisani spomen maraske potječe još iz 1399. godine iz bilježničkih zapisa Zadra. Tada su se prema drevnim receptima u samostanima, ljekarnama i bogatim domaćinstvima pripremali slatki, gusti, miomirisni likeri niskog postotka alkohola, tzv. rozoliji, prema latinskom „ros solis“ što znaci rosa sunca. Predaja kaže da su za nastanak Maraschina u 16. stoljeću zaslužni zadarski dominikanci.
No u knjizi „Luxardo i Zadar“ lovorike za nastanak glasovitog rozolija pripadaju zadarskom ljekarniku Bartolomeu Ferrariju, porijeklom iz Bergama, koji se početkom 18. stoljeća dosjetio iskoristiti plod, pa čak i lišće te koštice višnje maraske, do tada slabo cijenjene i malo korištene.
Tajni recept otkrio je nekolicini kavanara, među kojima i Giuseppeu Carcenigu, tako da se mletački Zadar ubrzo mogao pohvaliti s priličnim brojem destilerija. Novi dom u drevnoj „Zari“ pronašao je i mladi trgovac iz Istre, Francesco Drioli koji je 1759. godine utemeljio prvu tvornicu za proizvodnju likera Maraschino (Fabbrica di Maraschino Francesco Drioli). Usavršivši Carcenigove tehnike, destilaciju višnje maraske doveo je do savršene čistoće i aromatičnosti.
Do kraja istog stoljeća ime Maraschina pročulo se diljem Europe, a i londonski je Morning Post hvalio izuzetan okus slavnog zadarskog likera, što mu je otvorilo vrata salona domova britanskog plemstva. Drioli je uskoro dobio priznanje bečkog carskog dvora, čime mu je i put do trpeza vladarskih palača bio osiguran. Tržište Maraschina počelo je rasti pa se izvozio širom svijeta, osvojivši nepca Napoleona, Luja XVIII., Charlesa X., Luja Filipa i ruskog cara Nikole I.
Radi sigurnijeg transporta, Drioli je uveo ručno opletanje boca, što će postati zaštitni znak ambalaže Maraschina. Godine 1808. Francesco Drioli umire te biva pokopan u zadarskoj katedrali, a njegov nećak Giuseppe Salghetti, prema volji ujaka, glasovitoj kući pridružuje svoje prezime i nastavlja tradiciju.
Najsjajnije poglavlje u povijesti Maraschina započelo je 1820. kada je poduzetni Girolamo Luxardo kao konzul kraljevine Sardinije u Dalmaciji ligursko sunce zamijenio zadarskim. Zadar je tada bio administrativni, kulturni i gospodarski glavni grad kraljevine Dalmacije koji se poslije Napoleonove vladavine našao pod okriljem habsburškog orla. Godinu poslije otvara novu tvornicu likera u Calle del Sale (danas Pod Bedemom), gdje je usavršio proizvodnju Maraschina „amabile“.
Slatki, aromatični i ojači Maraschino zadovoljavao je profinjeni ukus potrošača, a Maraschino Excelsior poboljšane kakvoće tako je nazvan jer je dozrijevao u bačvama od vrhunske jasenovine s područja Karelije (danas Rusija i Finska) dok je iz Beča dobio patentnu ispravu te isključivo pravo proizvodnje.
Maraschino se jedrenjacima prevozio od Odesse do Rio de Janeira, a Luxardov je Maraschino postao prepoznatljiv po boci od morskozelenog muranskog stakla opletenoj slamom. Poslije će i drugi zadarski proizvođači usvojiti takvu metodu zaštite boca, za što će biti zadužene djevojke iz Arbanasa.
Na drugoj svjetskoj izložbi u Beču 1854. godine Luxardo je osvojio zlatnu i srebrnu medalju. Svoju proizvodnju Maraschina dalje usavršavaju kuće Drioli te Vlahov, utemeljen 1886. godine.
Koliko je ovaj liker bio omiljen među aristokracijom, svjedoči i činjenica da se britanski vladari nisu ustručavali upotrijebiti svoju mornaricu u sasvim osobne svrhe: britanski kralj George IV. u Zadar je poslao vojnu flotu kako bi preuzela stotinu sanduka Maraschina za kraljevski dvor i za guvernere na Krfu i Malti, a i kraljica Viktorija svojedobno je povukla ratne brodove sa Sredozemlja kako bi se sanduci plemenitog „rozolija“ za potrebe dvora ukrcali bez incidenta.
Drioli je čak dobio potvrdu da izravno, bez posrednika može opskrbljivati dvor, a njegovu je tvornicu još kao princ od Walesa posjetio i budući kralj George V. koji se upisao u povijest s posebno velikom narudžbom za nabavkom ovoga, kako ga je nazvao, „kralja svih likera“.
Car Franjo Josip I. svojim je posjetom počastio tvornicu Luxardo tijekom boravka u Zadru 1888. godine. U to vrijeme kuća je izvozila oko 400 tisuća boca godišnje. Obitelj Luxardo 1913. gradi znamenitu tvornicu primjereniju ugledu tvrtke, gdje se službeno preselila dvije godine poslije, u jeku Prvog svjetskog rata, a tu je danas svoje sjedište našla tvornica Maraska.
Što se tiče sirovina, maraske su se tijekom prvog dijela 18. stoljeća nabavljale iz Vodica pokraj Šibenika, za što je posebno zaslužna obitelj Markoc koja ih je dostavljala u „trabakulima“. Krajem 30-ih godina prošlog stoljeća maraske su posađene i u Smilčićima, u zadarskom zaleđu.
Nažalost, u užasu savezničkog bombardiranja 1943. godine Zadar je gotovo potpuno nestao, a stradale su i najslavnije tvornice likera Drioli, Luxardo i Vlahov ( „Excelsior Girolamo Luxardo“, „R. Vlahov“ i „Fabrica Maraschino Francesco Drioli S. A.“). U bijegu pred partizanima, jedini preživjeli od braće Luxardo, Giorgio, našao je novi dom u talijanskom Venetu, gdje je 1947. godine ponovno sagradio tvornicu u blizini Padove. Upravo u regiji Veneto zbog sličnih klimatskih prilika mogu uspijevati nove sorte maraske koja je plod križanja dalmatinske maraske s otoka Brača i maraske s područja Pescare.
Obitelj Drioli novu je tvornicu otvorila u Miri, a i obitelj Vlahov nastavila je proizvodnju Maraschina, no posao je prodala destileriji Casoni iz Modene koja ga proizvodi i danas.
Početkom novog poglavlja povijesti u našim krajevima, konsolidacijom konfisciranih dobara obitelji Luxardo, Drioli i Vlahov krajem prosinca 1946. godine stvorena je jedinstvena tvornica pod nazivom „Maraska“ koja nastavlja i do danas njeguje stoljetnu zadarsku tradiciju proizvodnje Maraschina, ali i drugih likera.
Umješnost naših predaka, dalmatinsko sunce, sočne maraske pomiješane s nešto gorčine povijesnih prilika, iznjedrile su čarobni napitak, esenciju okusa i povijesti koja od davnina puni kristalne čaše dvorova i elitnih salona.
Maraschino i danas neraskidivo veže dva susjedna naroda koja su stoljećima skladno koegzistirala, a svojim opojnim okusom ugađa nepcima ljubitelja širom svijeta.