Umjetnici lako zadive umijećem. Začuđeni njihovom maštom i karizmom rijetko se pitamo što oni sami misle o sebi i o svojoj umjetnosti. Tu i tamo novinski razgovori otkriju neku anegdotu, pokoji detalj iz života suvremenih umjetnika, još rjeđe neku tajnu iz studija ili atelijera.
Jednu smo tajnu ipak doznali: stari majstor Tiziano Vecellio posjetio je slikara Lovru Artukovića u njegovu atelijeru u Berlinu, u Kreuzbergu. Razgovor je zamišljen, dakako, a povod su mu njihove dvije slike povezane mitološkom pričom o Marsiji.
Marsija je u grčkoj mitologiji jedan od silena, sličan satiru ili panu. Nije ugodan izgledom, ni ugledan, a k tomu još ima divlju i neobuzdanu narav. Međutim, posjeduje izniman dar: izvrstan je glazbenik. Dograbio je glazbalo nalik fruli i postao tako vješt da su mu svi slušači udivljeno čestitali smatrajući da je nadmašio i samoga boga glazbe, Apolona.
Ponos mu je prerastao u oholu nadmoć koju su hranili silni aplauzi sve do trenutka kada se u obijesti svirač frule usudio izazvati na umjetničko natjecanje i Apolona! Taj mitološki Music Talent Show za Marsiju je bio poguban. Izgubio je, a kazna je bila surova: Apolon ga je zavezao za drvo i živom mu odrao kožu. U mukama se nesretni silen, dok mu je Apolon otkrivao pulsirajuće tkivo i žile, odrekao glazbala koje mu je bilo pribavilo toliko pljeska i uzviknuo – kako prenosi Ovidije – da frula nije toga vrijedna.
Tragična sudbina umjetnika Marsija stoljećima poziva umjetnike na oprez. Doduše ne slušaju svi. U Tizianovo vrijeme, slikar Pietro Perugino potpisao se s mnogo samohvale na svome djelu: „Pietro Perugino, slavni slikar. Ako je bilo utrnulo umijeće slikarstva, on ga je obnovio. Da još nije bilo pronađeno, on sam bi ga pronašao.” A onda je došao božanstveni Rafael zasjenivši mnoge slikare pa i svoga učitelja Perugina... metaforički mu je odrao kožu baš kao Apolon Marsiji.
U našem smo razgovoru prisluškivali Tiziana, najvećega venecijanskoga slikara XVI. stoljeca i Lovru Artukovića, koji je, kako mu kritika nepodijeljeno tepa, „jedan od naših najboljih slikara“. Tizianov status slikarskoga princa odolio je stoljećima.
S druge strane u Hrvatskoj Lovru Artukovića novinski članci navijački predstavljaju, u Klovićevim dvorima u Zagrebu zaslužio je retrospektivu „Najboljih slika“ koje je pak teoretičar Krešimir Purgar razmotrio u kontekstu „neobaroknog subjekta“ i objavio knjigu o tome.
Zapljeskala mu je i njegova adoptivna zemlja: u Berliner Zeitungu objavljena je vijest naslovljena “Publikumspreis der Kunsthalle für kroatischen Künstler Artukovic”, o nagradi što ju je dobio, a koja u nas nije zabilježena. Umjetnik je zaboravio o sebi proširiti vijest, možda i stoga što slikarstvo doživljava kao umjetnost koja u suvremenom društvu gubi značenje:
„Svi smo mi pomalo autsajderi i luzeri, i modeli i slikari“, rekao je u jednom razgovoru za Večernji list.
U kreuzberški atelijer Lovre Artukovića upravo je stigao Tiziano Vecellio iz Venecije. Ugodno mu je u prostoru gdje se osjeća miris terpentina. Malo se ogleda, kuša perec i usput pripovijeda kako je putem do Berlina obišao sliku Apolon kažnjava Marsiju u nadbiskupskom dvoru u Kromerížu.
Ljuti se što ne zna izgovoriti ime mjesta gdje se nalazi njegovo vlastito „oporučno remek-djelo“, kako ga je kritika odavno proglasila. Osim toga, negoduje što je slika izložena bočno, na manjem zidu, a Jedanaest
apostola Paola Caliarija zvanoga Veronese frontalno, na većem. Odbija ponuđeno pivo.
Lovro Artuković: Maestro, večeras je nebo nad Kreuzbergom nalik nebu na Vašoj slici s Marsijom.
Tiziano Vecellio: Da, dottore, užareno je, ali na slici je takvo samo s lijeva, gdje su pobjednici, Apolon i njegovi. Samo za njih vrijedi poslovica: „Rosso di sera, bel tempo si spera“, „Crveno nebo uvečer, lijepo vrijeme ujutro. “Znate li za nju?
LA: Znam, znam, no moram Vas upozoriti da je ovo berlinsko rumenilo više krvava konačnica nego slutnja lijepe sutrašnjice. Uostalom, kao i na Vašoj slici. Danas je „rosso di sera“ češće povezano s onečišćenjem zraka nego s tradicionalnom meteorologijom. Suvremeno društvo rado oglašava apokaliptična proročanstva i proizvodi znakove u tom smislu.
TV: Da, stvari se mijenjaju, posvuda. U izlozima knjižara na putu ovamo vidio sam naslove: “Poslije kraja umjetnosti” ili “Kraj povijesti umjetnosti?”. Prestravio sam se, ali vidim da to pišu neki Nijemac, a oni nisu proizveli umjetnika osim Dürera, i neki Amerikanac, a o njima sam cuočda vole „pokretne slike“. Sa svojim iskustvom mogu Vam reći da je pitanje smisla razorno, pustite neka ga postavljaju drugi. Vi imate talent i bavite se njime, a ne smislom!
LA: Pokušavam... Iako je nemoguće ne zastati katkada oko toga pitanja. Zanima me jeste li se na slici u Kromerížu naslikali u liku kralja Mide, s desna, kao starac koji sjedi?
TV: Ah, da, tu mi je trebao lik koji čuje i bolni krik nesretnoga frulaša i pobjednička glazba violine, a učinilo mi se da to mogu samo ja, dok čekam susret s vječnošću... Htio sam prenijeti te samotne trenutke, utihnule
u stravi konačnoga. A Vi, dottore, jeste li se Vi ušetali u koju od slika?
LA: Jesam, često. A naslikao sam se i na slici u čast Vašoj, zove se Apolon i Marsija (Trijumf novih medija nad slikarstvom).
TV: Pokažite mi je!
LA: Ne mogu, u Zagrebu je, u jednoj kući za ljude i umjetnost.
TV: Ha, i Vi ćete onda morati putovati da vidite svoje djelo, Schiavonia nije blizu. Gdje ste se na slici naslikali?
LA: Naslikao sam se na slici koja je naslikana na slici. Taj mi se postupak sviđa (zamišljeno i više za sebe). Točno je napisala Leonida Kovač da volim rebuse.
TV: Ako sam dobro razumio, to je kao quadro riportato, znam taj postupak, ali nisam se njime mnogo koristio. A koji ste lik uzeli? Isto kralja Midu?
LA: Neee... Ja sam Marsija.
TV: Pa zašto?
LA: Ja sam slikar...
TV: I?
LA: ... time onaj tko gubi. U današnjoj umjetnosti mnogo su popularniji novi načini izražavanja u odnosu na slikarstvo.
TV: Kakvi novi načini izražavanja (smije se)?
LA: Maestro, ne mogu to ukratko objasniti, prihvatite samo to da je – barem prema mome mišljenju – slikarstvo izgubilo boj.
TV: Dottore, prihvaćam da ne mogu razumjeti što se sve dogodilo, ali ne mogu prihvatiti da je slikarstvo izgubilo. Možda je izgubilo društvo? Ili covjek?
LA: Ne bih išao tako daleko...
TV: Tko je onda pobjednički Apolon u Vaše vrijeme?
LA: Teško je uprijeti prstom, ali modu u umjetnosti određuju kolekcionari, tržište, bodovi, galerije, kritičarska moć, odjeci, sve to opterećuje moje misli. Čini mi se da su se na umjetnost nakalemile periferne stvari, poigravaju se njome kao robom i postaju vidljivije od umjetnosti same.
TV: To Vam se samo čini, dragi dottore, samo Vam se čini. Slikarstvo nikada nije bilo najvažnije na svijetu, ali ta mogućnost da stvorite s ono malo pigmenta i nekoliko kistova čaroliju vidljivosti, to je nezamjenjivo uzbuđenje.
LA: Slažem se, potpuno se slažem. Uzbuđenje vezano za moć stvaranja... to me me, srećom, nije napustilo od trenutka kada sam shvatio da je posjedujem, od rane mladosti.
TV: Vratimo se Vašoj slici, tko je još prikazan na njoj?
LA: Neke djevojke koje poznajem, plesačice i glumice.
TV: To je dobro. A što rade?
LA: Plešu, zaustavljene u različitim pozama.
TV: Zašto to rade?
LA: Propituju.
TV: Inkvizicija?
LA: Ma ne, tako se kaže kad se istražuje neki problem.
TV: Meni to i dalje zvuči kao inkvizicija. Tako su i Veronesea propitivali u vezi s jednom Posljednjom večerom, ali dobro se izvukao.
LA: Ukratko, slika je podijeljena, ja sam prikazan s desna na „umetnutoj“ slici, obješen sam i čekam da me do kraja oderu, kao što se dere sliku i slikarstvo. A Apolon i novi načini izražavanja su lijevo. Dvije bosonoge plesačice skaču na mene kao na visećega Marsiju. Plesačice su ponovno prikazane kako svečano odjevene nazdravljaju novim načinima izražavanja, a treći put se naziru u plesu pred pobjedničkim božanstvom, Apolonom...
TV: I propituju?
LA: Tako nekako.
TV: Dottore, slikajte samo dalje i ništa se ne brinite!
LA: Odakle Vam taj optimizam?
TV: Iz povijesnoga iskustva. Kako sam od Vas sada čuo, govori se da je umjetnost umrla, da je slikarstvo pokopano s ovim i onim umrlim umjetnikom, uključujući i mene sama! A mojim se slikama do dana današnjega
nadahnjuju gledatelji, vjernici pa čak i drugi slikari (nasmije se Lovri). Nego, čuo sam na putu ovamo mnogo o „pokretnim slikama“.
LA: To se zove film.
TV: A odnose li se one prema slikarstvu i kako?
LA: Teško je to objasniti jer pokret unosi mnoge promjene. Ali, pada mi na pamet Kum Francisa Forda Coppole. On je sin nekoga talijanskog flautiste imenom Carmine. Vidite, opet Marsijin kolega. Taj je Coppola upućen u slikarstvo, to se stvarno vidi. Za prizor smrti Michela Corleonea posudio je upravo Vaš motiv maloga psa sa slike Apolon kažnjava Marsiju, onoga što malen i umiljat unosi završnu okrutnost u prizor, jer licka krv što kapa s jadnoga silena.
TV: (šuti) ...ja sam umjetnik kista i boje, kao i Vi, dottore, teško mi je riječima prenijeti iskustvo. Pod dojmom sam, iznenađen. A ja sam Vas htio iznenaditi posjetom.
LA: I jeste, Maestro. Ipak, ne razumijem što Vas je ponukalo, ali nemojte me pogrešno shvatiti, doista sam počašćen.
TV: Dragi dottore, htio sam Vas kolegijalno ohrabriti, podsjetiti Vas da predodžbe koje naslikate ostaju i kao testament Vašem umijeću i kao sjećanje jednoga vremena, mislite na to... ako treba propitivati, propitujte
tu činjenicu.
***
Mrak je prodirao u atelijer u Kreuzbergu i gutao obrise grada. Dvojica su umjetnika šutke gledala kako se razmazuju krijesnice uličnih svjetala u prozorskom okviru i smišljala kako bi taj kadar izgledao na platnu.