Smeta li te kad te mediji nazivaju “cvjećarom”, pitam Sašu Šekoranju u jednom trenutku dok doručkujemo na suncu u njegovu Velvetu. “Smetalo me”, otvoreno priznaje, “jer sam imao problem s egom. Ali, tko nema problem s egom? To je bitka koju vodimo cijeli život... A onda sam si to ovako objasnio – da sam ostao ‘samo’ akademski slikar i da sam slikao nekakve dobre ili manje dobre, ali u najboljem slučaju prosječne slike, tko bi znao za mene? Ne bih bio uspješan, ne bih bio priznat ni u umjetničkim krugovima, a kamoli da bih imao priliku raditi sve ovo što danas radim. Pa sam zapravo zahvalan i medijima i cvijeću kad tako okrenem stvar.”
A Saša doista radi puno i raznovrsno. Scenografije za kazalište, setovi za javne događaje poput koncerata, interijeri, uređenja vjenčanja i svadbi, ilustracije za knjige... a sigurno sam nešto izostavila.
A sve je počelo s Akademijom likovne umjetnosti. “Moji su roditelji veterinari, ali su djeca obrtnika. Djed je imao optiku u Ilici, pa sam ja tom nekom linijom i završio tu srednju. Mrzio sam to. Kad sam se ja rodio, mama je otvorila dućan s dječjim stvarima. Uglavnom, nekako mi se djetinjstvo vezalo za Ilicu, Britanac i taj mali prostor koji će poslije postati moja galerija. Kad sam završio Akademiju, počeo sam slikati i izlagati te slike. Bile su strašno kičaste, ali su se prodavale. Valjda je to bilo i drugo vrijeme, morate shvatiti da je prije dvadeset godina izbor stvari koje imaju isključivo estetsku vrijednost bio mnogo manji nego danas. Ma i dizajn, i uređenje interijera, sve je to bilo u povojima, nije imalo takvu vidljivost, a kamoli takvo značenje i dostupnost kao danas. Uglavnom, slike su se prodavale, a ja sam tim novcem sebi financirao materijal, boje, kistove, znate kako to ide... Da nije bilo jedne stare tegle od kiselih krastavaca, tko zna bi li se galerija slika pretvorila u galeriju cvijeća. Držao sam tu teglu na sredini prostora i u nju stavio neko cvijeće, divlje, s travama. U galeriju je ušla neka žena i kupila – upravo to, divlje cvijeće u tegli krastavaca. Znao sam da se meni to sviđa, ta estetika koja je u poslu s cvijećem u to vrijeme bila posve nepoznata, ali nisam znao da će se svidjeti i mojim kupcima. Ne znam sjećaš li se, tada su popularni bili gerberi, omotani prozirnom folijom, posloženi u klasične rijetke bukete. Kad sam krenuo raditi cvijeće, meni su stari zagrebački cvjećari slali poruke da se s bijelim cvijećem ne radi, da ono nema vrijednost, da je jedino cvijeće u boji relevantno. Prezirali su to što prodajem otvorene ruže, a ne stisnute pupoljke. Postojala je cijela ta fama da cvijet mora biti netom ubran, neotvoren, čak i prisilno stegnut žicom. Nikad mi to nije bilo jasno – pola tog cvijeća bi umrlo kad bi stiglo na destinaciju. A ja nisam htio ženama prodavati obećanje nego ljepotu.”
Šekoranja je uistinu promijenio način na koji Zagrepčani gledaju na cvijeće. Rezano cvijeće je postalo umjetnost, a dobiti Sašin buket na dar stvar prestiža. Dugo je njegov mali dućan u Ilici bio slika sama za sebe. Kad bih se vozila tramvajem do Britanca ili poslije autom, uvijek bi mi pogled odlutao nadesno. Zanimalo me što je ovaj tjedan smislio. Jedan su Božić tako izlog krasili ogoljeni borovi obojeni bijelim autolakom. Sjećam se i gomile zelenih banana koje su u grozdovima padale po prostoru galerije.
“Ja ne znam razmišljati konceptualno, da budem sasvim iskren. Mislim da za to nisam dovoljno načitan. (smijeh) A osim toga, ne razumijem potpuno avangardnu umjetnost. Može biti fantastična, dakako, ali ja sam nekako skloniji klasici. Čak katkada pomislim da sam preklasičan, pa pokušam biti ‘moderan’, ali brzo odustanem jer vidim da mi ne ide.”
Kad mu ipak napomenem da je njegova galerija često izgledala i više nego moderno, da ne kažem avangardno, tvrdi da se takve stvari događaju slučajno.
“Sve me inspirira. Putovanja, filmovi, sva vizualna umjetnost. Možda neću u tom trenutku ustati i napraviti nešto inspirirano Picassom, ali sve to ostaje u nekim mojim ladicama i iskoči iz njih kad je potrebno. Ja uvijek radim po načelu onoga što se meni sviđa. Ne mislim o poruci. A tako promatram i umjetnost. Evo, bio sam na izložbi Zlatana Vehabovića, predivna je, ali ja se ne zamaram time što je autor mislio ili htio. Do mene će doći ono što će doći do mene.”
Znam da Saša još uvijek slika jer često prepoznajem njegova golema platna u privatnim ordinacijama najpoznatijih zagrebačkih liječnica i u hotelskim sobama novouređenih butik-hotela.
“Nešto od toga su printevi, nešto su originali. Ali ja radim brzo. Katkada mi moji suradnici zamjeraju što to priznajem. Evo, hotel Kompas je sad naručio pedeset slika, ja sam rekao: u redu, treba mi nekoliko dana... No, ne mislim da je to moja prednost. Posve je nebitno radi li netko brzo ili sporo. Ljudi kod nas još uvijek griješe jer misle da se tako valorizira nečiji talent ili rad. Bitno je ono što ostaje iza nas na kraju, kako se dolazi do toga, kojom brzinom i efikasnošću, nebitno je.”
Sašini prostori su besprijekorni, gotovo masterpiece unutrašnjeg dizajna, od nove galerije u koju se preselio početkom rujna do sad već kultnog Velveta.
“Nisam htio raditi otvorenje jer radim na toliko projekata gdje se ljudi pojavljuju i piju šampanjac da mi se još jedno takvo druženje činilo suvišnim. A i zasigurno bih zaboravio pozvati ljude do kojih mi je stalo, a došli bi oni koji se žele pokazati... Moji klijenti su već saznali gdje sam, sve funkcionira. To mi je dovoljno.”
Pitam ga je li svjestan da je gotovo singlehandedly promijenio jednu cijelu zagrebačku ulicu, i to možda jednu od najljepših, Dežmanov prolaz.
“Pa da, takve stvari mnogo znače i lijepo ih je čuti. No, da nije bilo Ane (Ana Petričić-Gojanović vlasnica je zagrebačke PR agencije PRiredba i Sašina poslovna partnerica, op. a.), ne bi to bilo tako lako. Sanjali smo o zajedničkom projektu, nekoj galeriji dizajnerskih stvari, butik-dućančiću. Kako se volim šetati i maštati, često sam prolazio pokraj starog Velveta i vidio sam da je prostor zatvoren i na prodaju. Ana je tamo provela mladost i rekla mi je: ‘Može, ali to mora ostati Velvet!’ I tako smo krenuli, s kafićem i galerijom. Međutim, teško je naći ljude koji su znali galeriju voditi, pa smo se na kraju pretvorili samo u kafić, bistro, jer je Haris (Salčinović, voditelj Velveta i vrhunski slastičar, op. a.) to tako dobro vodio. Sad mi je drago vidjeti u što se pretvorio Dežmanov, u predivnu ulicu s dizajnerskim dućanima”, govori mi dok šećemo upravo tim prolazom, samo naša šetnja ne izgleda više kao onda kad je on ovdje maštao. Izgleda “svjetski”, “europski”, vrvi kreativnom energijom.
Tik pred Ilicom otvara se golemi prostor Sašine nove cvjetne galerije. Tipičan Šekoranjin potpis: velika stakla, dašak industrijskog šika i mikrodoze kiča koje ga savršeno utopljavaju. U centru je golemi kubus, koji djeluje kao instalacija puna raznovrsnog cvijeća, no zapravo je izuzetno veliki hladnjak u kojem se nalaze pupoljci, cvjetovi, trave – Sašin radni materijal. “Moj stan je zapravo najgore uređen od svih prostora koje sam dotakao. Stalno ga punim nekim materijalima, žicama, drvetom, platnima, inspiracijama, posve je neuporabljiv za život. Ali ja najbolje radim od jedan sat popodne do šest kad maštam sam u svom životnom prostoru. Čitam, listam, spavam, radim. Ne koristim se internetom, to je za mene previše informacija, ne znam što bih s tim. Pokušam, pa u strahu zaklopim kompjutor i u ruke uzmem neku monografiju!”
Dok on govori o tome kako na njega utječe sve, od mode do hrane, i kako je najnesretniji bio kad je bio na dijeti i pokušavao pratiti trendove, ja upijam prostor. Na radnom cvjećarskom stolu nalazi se vjenčani buket i ja se tiho nasmijem, jer znam da je tajno naručen baš za mene, a da ni sam Saša to ne zna. Otkrijem mu tajnu, a on uzvikne: “Ne, to je nemoguće! Ali to nisi ti! Ti nisi tip za ljubičaste orhideje! Trebali su mi reći da je za tebe, ti si za tri divlje ruže s trnjem, a ne za ovu elaboriranu ljepotu...”
I to je Sašina snaga, skrivena iza lika umjetnika koji, kao prava horoskopska ribica, lebdi iznad Zagreba kojem mijenja sliku i obličje, mozga koji pamti detalje o svim svojim klijenticama, o ljudima s kojima je surađivao, koji razumije dušu svakog čovjeka koji uđe u galeriju, sukus svakog dramskog teksta na čijem je čitanju sudjelovao, vibru svakog prostora... I onda nas ne mijenja nasilno, po sebi, već stvara organski, iz nas. Život i umjetnost, isprepleteni, Dežmanov prolaz 1.