Ako ste je ikada zapazili na ulicama Zagreba, sigurno ste je zapamtili. Njezin stil u ovome gradu nemoguće je ne primijetiti. Natalia Irons jedna je od onih rijetkih osoba koje vam mogu popraviti dan samo bacite li pogled na nju. Barem onima koji cijene visoke estetske vrijednosti u oblikovanju osobnog stila. Uz odjeću koja kao da je izišla iz nekog drugog vremena, ne nužno anakronog i povijesnog već nekog paralelnog univerzuma, njezin je osmijeh ono što je čini istinskom modnom ikonom grada. Jer, ne zaboravite, bez obzira na to koliko lijepo bili odjeveni, stil definira i vaše ponašanje, a posebno socijalna osjetljivost. Svatko tko poznaje Nataliju potvrdit će da je riječ o izuzetnoj osobi, ne samo vizualno nego i po njezinu životnom svjetonazoru.
Natalia Irons rođena je u umjetničkoj obitelji. Cijeli život provela je okružena slikarima, muzičarima i piscima, što ju je umnogome formiralo. Većinu života provela je u Berlinu, gdje i danas živi. Iako je u djetinjstvu neko vrijeme obitavala u Rimu i Parizu, za sebe kaže da ju je, uz Berlin, znatno oblikovao i New York u kojem je često boravila. Posljednjih nekoliko godina zbog svoje veze s Romanom Bolkovićem dosta slobodnog vremena provodi u Zagrebu, naravno, koliko joj to dopušta njezin posao profesorice njemačkog i engleskog. Radi i po 12 sati dnevno, no uvijek će naglasiti da je posao veseli i u njemu uživa.Uz redoviti posao, gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodi pomažući drugima.
Angažirana je u radu s migrantima, a intenzivno se brine i o berlinskim beskućnicima. Obožava svog psa, malog maltezera Millu te se srčano bori za prava životinja i promjenu zakona o eutanaziji zdravih pasa u skloništima diljem Hrvatske. I sve to radi kao volonterka, o svom trošku. Priznaje da to zna frustrirati jer, što više ih spasi, to više razmišlja o razmjerima nepravde napuštenih pasa i sve joj se katkada čini kao ona teška dilema iz knjige i filma “Sofijin izbor”. Često ima dojam da, kao vitez u Bergmanovu filmu „Sedmi pečat“, igrah sa smrti: svaki dan je neki novi potez, ili njezin ili Natalijin.
Nije slučajno da svoj svakodnevni život opisuje kroz filmove jer je velika zaljubljenica u sedmu umjetnost, što se kod estete poput nje i podrazumijeva. Jako voli švedske drame, ali jednako tako i filmove Woodyja Allena koji joj je u New Yorku bio susjed. Allena zapravo obožava zbog humora koji nije serviran na pladnju za oportuniste, već iziskuje određeno obrazovanje i poznavanje povijesti, literature, filozofije i psihologije pa je samim time ekskluzivan i privilegiran.Natalia se često smije, vesele je male stvaria svoju pozitivnu energiju širi posvuda oko sebe. Kod ljudi cijeni kada imaju svoj stav, ali pokazuju empatiju i lojalnost jer prezireprijetvornost i malograđanštinu.
Malo je zastala i promislila kada sam je pitao gdje kupuje i nabavlja odjeću. S obzirom na to da je dosljedna svom modnom izričaju koji nije “main stream”, pretpostavio sam da se ne radi o laganom zadatku. Odgovor je bio, kao što sam i očekivao, vrlo eklektičan: „Mogu se zaletjeti u Chanel ili Pradu, ali isto tako i u jako jeftini ‘no name’ dućan, nisam time opterećena. Često kupujem u jednom berlinskom antikvarijatu u kojem ima različitih stvari, gdje često sretnem i Jeana Paula Gaultiera, koji redovito tamo kupuje kad je u Berlinu. Dosta toga dajem šivati kod tete Marije u salonu u Prolazu sestara Baković u Zagrebu. Njezine ruke su zlata vrijedne! Nemam modne uzore, volim klasiku zato što je ženstvena i neprovokativna, jer provokativnost u odijevanju zna lako skliznuti u vulgarnost.
Ne volim šarenilo ni u modi ni inače u životu. Volim zemljane boje i decentnost : ‘Less is more – more or less.’ Izbjegava kvaziglamurozne evente i društvena zbivanja na kojase ljudi dolaze pokazivati, jer se na takvim mjestima osjeća kao u “Čarobnom brijegu” Thomasa Manna. Mrzi površnost u svakom pogledu. Njezini muzički afiniteti usmjerni su na operu, jazz i francuske šansone, posebno one u interpretaciji Edith Piaf, Charlesa Amznavoura i Jacquesa Brela. Uz muziku, filmove i modu, svoju intelektualnu znatiželju zadovoljava proučavanjem jezika, filozofije, literature, dijalektike i recentne njemačke povijesti, od Weimarske republike do danas.
Iskreno uživa u činjenici da živi u gradu koji je “flash point” svjetske povijesti zadnjih sto godina: Drugi svjetski rat, seoba židova, pa stoga i recentno pitanje Palestine, podjela Njemačke i Berlina u doba hladnog rata na zapadni i istočni, pad zida nakon kojeg su uslijedili padovi komunističkih sistema u državama istočne Europe. Doista, Berlin je danas centar Europe. On je i filmska meka, jer osim filmskog festivala koji se svake veljače događa u njemu, a uz Cannes i Veneciju pripada među tri najprestižnija filmska festivala na svijetu, upravo se u Berlinu krajem svake godine dodjeljuju nagrade Europske filmske Akademije (pandan Oscarima).Natalija priznaje kako ima i svoju „mračnu stranu“: od rane mladosti pati od “weltschmerza”, obožava Kafku, Javiera Mariasa,rusku literaturu... Voli jesen i kišu. Užasava se religije i dodaje: „Znaš kako Dostojevski piše, ako nema Boga, da je sve dopušteno? Ja vjerujem da je upravo obratno“.
I što još nakon svega dodati o ovoj inspirativnoj ženi? Možda jednu interesantnu sitnicu: prirodna je crvenokosa!