Neki kažu da čovjeka najbolje upoznaš na šanku, neki kažu na poslu, a ja mislim da je putovanje pravi način da shvatiš kakav je uistinu.
Postoje ljudi koji na putovanje idu potpuno pripremljeni, postoje neki koji od svega prave problem, a postoje neki koji samo idu... Ja sam jedan od njih. Mi koji u zadnji čas tražimo putovnicu, ne isprintamo karte za avion i redovno zaboravimo četkicu za zube moramo imati jako smirene i pripremljene suputnike. Moje najbolje ‘muško’ putovanje dogodilo se prije dvije godine.
Tomo Ricov, Mate Janković i ja odlučili smo uputiti se u Barcelonu. Negdje u pola procesa kupnje avionskih karata predložio sam da se jednostavno odvezemo autom i prijedlog je jednoglasno prihvaćen. Nismo imali cilj, datum ili plan puta, tako da je bilo svejedno.
Barcelona je bila prekrasna i nezaboravna, ali ono što je meni ostalo u sjećanju jest vožnja automobilom. Mate i ja smo se mijenjali za volanom jer Ricov vozi brzo, agresivno i loše pa je on bio zadužen za glazbu. Mate je nekoliko puta pokušao pričati o automobilima i nogometu, ali nije našao sugovornika pa je počeo pričati o onom što najbolje zna. O hrani, vinima i restoranima. Put je vodio kroz neke od najljepših dijelova Europe poznate po odličnim vinima i kulinarskoj tradiciji. Milano, Provansa, francuska obala i, naravno, Španjolska.
O svakoj toj regiji od Mate smo čuli sve bitno o vrstama vina koje se tamo proizvode, hrani po kojoj je regija prepoznatljiva, bitnim kuharima i restoranima. Sve smnogo detalja i opisa tako da smo svakih 100, 150 kilometara morali stati i nešto pojesti i popiti. Nije nam bio problem ni skrenuti 180 km s puta samo da posjetimo El Bulli, najbolji restoran na svijetu koji u tom trenutku nije radio. Kad se sjetim da smo vozili tri sata dulje da bismo vidjeli zatvoreni restoran, malo se glupo osjećam, ali priča o njemu je to zasluživala.
Nisam dobro poznavao Matu prije putovanja, ali kroz njegove sam priče shvatio da je jedan od rijetkih ljudi zaljubljenih u svoj posao, što je rijetkost u našoj zemlji. I tako sam saznao zašto je posebno vino iz Provanse i kako je većina vrhunskih delicija u biti hrana za sirotinju. A tek naručivanje u restoranima... Šutiš, gledaš i slušaš. Čovjek naručuje na talijanskom u Italiji, na francuskom u Francuskoj i pomalo natuca španjolski. Na kraju svakog jela javio bi nam se kuhar ili vlasnik restorana jer im je bilo zadovoljstvo kuhati za nekog tko zna i razumije što naručuje.
S putovanja smo se vratili nekoliko kilograma teži, a ja sam bio bogatiji za nezaboravno iskustvo i brbljavog prijatelja koji ne prestaje pričati, ali kad je kuhinja u pitanju, to i nije problem.
Dragi Mate, ti si jedan od rijetkih koji je toliko zaljubljen u to što radi da je posao postao to po čemu te prepoznaju. Smeta li ti što si kuhar Mate ili si to i želio postići? Kad su te kao dijete pitali što želiš biti kad odrasteš, jesi li k’o iz topa odgovorio “kuhar” ili si želio biti doktor, astronaut ili pilot?
Imam veliku ljubav prema svom poslu ali, nažalost, živimo u vremenima kada je teško ljubav za posao stavljati u prvi plan. Naravno, postoje i dijelovi koji mi se ne sviđaju, primjerice repetitivnost i nekolicina neodgojenih gostiju, ali idealno ne postoji. Nemam problem s činjenicom što sam kuhar Mate, jer ja jesam Mate, i jesam kuhar. Imam problem s činjenicom što zanimanje kuhara još uvijek, bez obzira na to što je situacija znatno bolja nego prije, još uvijek nije dobilo društvenu poziciju, priznanje koje mu pripada i koje je u zapadnim zemljama standard. Iskreno, nisam znao što želim biti kada odrastem. Kao klinac sam mislio i da je vojnik dobar poziv. Kuhar sam postao potpuno slučajno i sretan sam što se to dogodilo.
Jednom sam došao u restoran koji si vodio, u trenutku kada je stigla prekrasna tuna. Tvojoj sreći nije bilo kraja. Što te najviše veseli u tvom poslu? Jesu li to trenuci koje provodiš u kuhinji, razgovor s gostima, slaganje novih menija?
Pa vrhunska namirnica i mogućnosti koje ona nudi uz sposobnost komunikacije s ljudima i jesu najljepše i najvažnije stvari u mom poslu. Ta tuna za mene je mnogo više od puke ribetine kako je vidi većina. Ona je za mene mogućnost, ono što može postati, platforma za isticanje i napon kreativnosti, ona je sinonim za moj profesionalni život i nešto na čemu isto tako gradim svoju financijsku stabilnost. Sve su to faktori koji čine ljubav prema poslu.
Otvorio si još jedan zanimljiv restoran u Zagrebu. Jesi li s Kraljem kobasica pokrenuo novi trend gourmet hot dogova i hoće li se s kobasicama dogoditi bum kao s hamburgerima?
Pa, nije teško biti pametan u Zagrebu budući da zaostajemo za trendovima nekoliko godina. Ne bih rekao da će se dogoditi velika pomama za kobasicama, kao što je to slučaj kod burgera, ali ako se dogodi, to će me motivirati da budem još bolji. Iako, pri pokretanju novih poslova uvijek mi je važno da se po nečemu diferenciram od konkurencije. Ako svi rade burgere, ja radim nešto drugo
U čemu najviše uživaš? Kod tebe redovno jedemo svinjske obraze. Imaš li neki food fetiš kao što neki glorificiraju tripice, na primjer?
Vjerovao ili ne, ali najviše uživam u jednostavnim stvarima kao npr. tjestenini s rajčicom, bosiljkom i parmezanom. Patim od jednostavnosti u svakodnevnom životu. Ali kad idem u vrhunski restoran, onda tražim da budem impresioniran, što nije lako jer su mi standardi visoki, a tu je i činjenica da su restorani u koje hodočastim prilično skupi i u mojim očima potrebno je opravdati i cijenu tog ručka, večere. Food fetisha imam dosta, famozna rajčica, kavijar, tripice, sirevi... Lakše je nabrojiti ono što mi nije drago.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Dive Style koja vas čeka na kioscima!