Kao ultimativna it-djevojka, Chloë Sevigny se nikada nije uklapala u redovne kategorije ili etikete kojima se mediji vole razbacivati. Za početak, definitivno nije tipična hollywoodska glumica, posebno ne u kontekstu gdje tipično hollywoodski znači besprijekorna ljepotica provjerenog stila i savršeno isplanirane blockbuster karijere.
Ne voli koketiranje na crvenom tepihu, preferira javni prijevoz, točnije newyoršku podzemnu jer je jeftina i ne zagađuje okoliš. Još uvijek živi kao boem, ne koristi se uslugama osobnog stilista, robu kupuje na buvljacima i tek je nedavno otvorila profil na Instagramu. Baš kao Edith Wharton, Edie Sedgwick ili Kim Gordon koje navodi kao osobne idole,
Chloë je punokrvna buntovna heroina koja je newyorškoj alternativnoj sceni dala sasvim novo značenje. I što onda očekivati od knjige posvećene ikoni tako avangardnog pristupa životu? Netipična cura, netipična monografija. Iako je objavljena u izdanju Rizzolija, najnovija knjiga Chloë Sevigny sve je samo ne glamurozna biblija impozantne težine i zadivljujuće palete fotografija. Sasvim suprotno, u moru kolekcionarskih Rizzolijevih izdanja, među kojima su vrlo razvikana Selfish zbirka selfieja Kim Kardashian i luksuzna Irreverent retrospektiva Carine Roitfeld, Chloëin fotoalbum iznenađuje možda čak i preintimnim otkrivanjem. Jer ova knjiga više sliči zbirci osobnih uspomena, nego dobro osmišljenom PR materijalu. I baš zato je posebno vrijedna.
Chloë kakvu upoznajemo u ovom formatu nije Chloë sa stranica modnih časopisa ili reklamnih kampanja. To je djevojka puna života, nepredvidive perspektive i jasnog identiteta, djevojka na putu od anonimne klinke s newyorških ulica do priznate glumice i ultimativne modne inspiracije.
A sve je krenulo davno, tamo negdje početkom devedesetih kada se znatiželjna i neobično cool srednjoškolka pojavila u New Yorku i u maniri Patti Smith osvojila njegove ulice, parkove i klubove bježeći od mediokriteta male sredine u kojoj je odrasla i tražeći usput nešto više od života. I kako to inače biva kad se poklopi vrijeme, mjesto i karizma, priliku nije morala dugo čekati.
Tek što se zaposlila kao pripravnica u časopisu Sassy, dječačkom je frizurom privukla pozornost Kim Gordon i dobila angažman u spotu Sonic Youtha. Nedugo zatim odradila je glavnu ulogu u kultnom filmu o raspuštenim newyorškim tinejdžerima (Kids, 1995.), postala redovna figura filmske indie-scene, usput razvila jedinstven modni izričaj, opravdano zaradila nominaciju za Oscara (Boys Don’t Cry, 1999.), pa nakon toga rezimeu dodala gomilu drugih zavidnih glumačkih angažmana, pokrenula vlastitu modnu liniju za Opening Ceremony, osvojila naslovnice nebrojenih časopisa i zasluženo postala personifikacija avangarde u svakom kontekstu.
Cijeli taj put, cijela ta karijera, otkriva se bez mnogo pompe na više od dvjesto stranica prepunih uspomena posloženih spontano, bez kronološkog reda, po nekom osobnom nahođenju. Amaterske fotografije, polaroidi, izresci iz novina, stranice istrgnute iz časopisa, prijave s audicija, reklamne kampanje i nekoliko zanimljivih crteža čine neobičan zemljovid jednog odrastanja, nešto poput zanesenog podsjetnika na kvalitetno iskorištenu mladost i prilike koje s njom dolaze.
A među mnoštvom fotografija koje kao da su posuđene iz prijateljskih albuma, ima i umjetničkih radova Terryja Richardsona, Juergena Tellera i Marka Borthwicka za časopise Purple, Self Service, Interview i i-D, u kojima je Sevigny tijekom protekla dva desetljeća jednoznačno oblikovala vlastiti modni jezik i seksepil. Zbog toga je ova monografija prilično hrabro otkrivanje, posebno uzme li se u obzir danas sveprisutna opterećenost savršenstvom i posebnošću. Dok se većina njenih razvikanih kolegica trudi izgraditi i očuvati imidž nedodirljivih glamazonki ili besprijekornih dama, Chloë se bez ustezanja razgolitila do kraja, prije svega emocionalno. Ali onda opet, to je djevojka koja se ne mora pretvarati da je neizmjerno cool i zanimljiva osoba. Ona to jednostavno jest.
Bez obzira na to gledamo li je uzbuđenu pred maturalnu zabavu, zavodljivu dok pozira samo u čizmama ili u hippy izdanju na jednom od prošlih Coachella festivala, u njezinom se dubokom pogledu na svakoj fotografiji zrcali more sadržaja i karizme. Kim Gordon to je u redgovoru knjige jako dobro sažela napisavši kako je „Chloëin nedokučiv stil života kao dašak svježine u usporedbi s dosadnom i prezašećerenom vizijom ženske seksualnosti kakvu forsira Hollywood.“ Još jedna prijateljica, Natasha Lyonne, u pogovoru ponavlja isto: „New York je njom oduvijek fasciniran jer Chloë predstavlja suprotnost površnom i umjetnom idealu ljepote koji promiče samo bezlično, jednostavno i predvidivo.“
Zašto se odlučila na tako hrabar potez? Objavljivanje autobiografije bilo kojeg formata donedavno je smatrala narcisoidnim porivom i običnom samopromocijom, ali je na kraju pokleknula šokirana otkrićem s druge strane svijeta. Za svog posljednjeg boravka u Japanu, na dar je dobila amatersku knjigu radnog naslova „Chloë Stylebook“, autor anoniman. Bila je to loše sastavljena kompilacija njenih papparazzo fotografija koje su obožavateljima trebale poslužiti kao vodič osobnog stila i modna inspiracija. Činjenica da takav neautorizirani uradak legalno kruži svijetom i opisuje ju na vrlo plastičan način, potakla ju je na revolt i dala dodatan poticaj za suradnju s Rizzolijem.
U vrijeme kad je vrlo lako manipulirati tuđim riječima i slikom, Chloë je opalila iz arsenala vlastitih uspomena i prikazala se u sasvim drukčijem svijetlu. „Željela sam vratiti kontrolu nad svojim imidžem i reći samo – ovo sam ja, obična cura iz Connecticuta, ni pretjerano lijepa, ni pretjerano seksi, ni pretjerano drukčija, ali sam pronašla svoj put.“ Ipak, koliko god se trudila biti samo obična djevojka, teško je povjerovati u tu priču. Čak i danas kao četrdesetogodišnjakinja, Sevigny razoružava stavom, stilom i samopouzdanjem. A budući da joj je ponuda izdavača stigla baš uoči proslave četrdesetog rođendana, odlučila je sve te godine zaokružiti, posložiti i ispričati kao svojevrstan spomenik svojoj mladosti.
„Jedan od razloga zbog kojeg sam krenula u taj projekt bila je želja da nikad ne zaboravim slobodoumnu i znatiželjnu djevojku kakva sam bila“, izjavila je u povodu predstavljanja monografije aludirajući na gotovo neizbježnu amneziju koja dolazi s odrastanjem, a zbog koje redovno zaboravljamo svoje inicijalno "ja", ono dječje, idealističko, hrabro i perspektivno "ja". Chloë je, naravno, u sebi uspjela zadržati djelić te mladosti i idealizma, ne dopuštajući problemima i godinama da je otupe. I to je zapravo sve što je ovom knjigom htjela postići. Potaknuti čitatelje da se prisjete tko su bili prije nego što ih je svijet uvjerio da to nije dovoljno i ugušio u njima onaj mladenački optimizam.