Glumici Jeleni koju smo upoznali prije više od deset godina bilo je važno što će reći svijet. Ova današnja , najvažnija figura domaće dramske produkcije, spisateljica, scenaristica i kolumnistica rado će svijetu reći: I don’t care. Jelena je odrastala pred nama. Sazrijevala i uspijevala. I svakim danom bivala sve ljudskija. Jelenu su nekada s lakoćom ne voljele žene koje je nisu poznavale, a čitavo to vrijeme voljele one za koje je odlučila da je upoznaju. One su je voljele strastveno, bezuvjetno i bez zavisti. Disciplina je to koju možda još treniraju muškarci oko nje, ali savršeno poznaju njezine prijateljice. Jelena je na njihov konto pohranila puno svoje snage i izgleda da se to s kamatom vraća. Intenzivna je u emociji. Intenzivno se smije, plače i analizira, govori o svojoj obitelji. Tko je to bar jednom vidio znati će da tu silu ne stvara netko hladan, što značka koju su joj često kačili možda baš oni koji su iz likove nastale iz njezine glave i srca proživljavali cijeli arsenal osjećaja. Jelena ljudima ne nudi trend. Nudi im stari, dobri evergreen – ljubav za koju se isplati živjeti, koju se isplati čekati. U vremenu kada otuđenost pravilo, a strah od intime dobro kureća valuta ponudila je čistoću i iskrenost. Potez koji se pokazao kao business jackpot ipak možda nije bio planiran. Možda Jelena i nije mogla drugačije...
POTRAGA ZA LJUBAVLJU
(isplati li se, je li zamorna, može li se od nje zapravo odustati) Koliko god naporna bila, esencijalna je za ljudsko postojanje. Logično je da se u današnjem svijetu svi pomalo bojimo: kako vjerovati u “ljubav” kad je sama riječ toliko profanirana da se ponekad čini da postoji samo za novu reklamu mobilnog operatera ili žensku kolumnu u nekim dnevnim novinama. (smijeh) Ali, srećom, tu nema puno filozofije, jer je potreba za ljubavlju toliko ključna za naše postojanje da, čak i kad bježimo od nje, što zbog straha od intimnosti koji je, po meni, najveća epidemija modernog zapadnjačkog društva, što iz raznih trauma jer je “ljubav” danas često i okrutna i nepoštena i lažna, zapravo se nesvjesno osvrćemo nadajući se da će nas ona jednom uloviti i izliječiti. Ukoliko me pitate konkretno: nikada nisam prestala vjerovati u ljubav, ni nakon raspada braka, ni nakon ljubavnih brodoloma, ni nakon spoznaje da možda za sve nije namijenjeno ono “živjeli su sretno zajedno do kraja života”.
ŽENSKA PRIJATELJSTVA
(može li bilo koji odnos izdržati nečiji permanentni uspjeh i nečiji neuspjeh, možemo li biti prijateljice samo ukoliko ne stremimo istim stvarima, jesu li ženska prijateljstva stvar koja se prorjeđuje s godinama) Meni je moje žensko pleme baza i temelj bez kojeg ne mogu. Tijekom godina odrastanja stvorila sam neki ženski krug oko sebe koji je danas zapravo mala zamjenska obitelj. Ljubomoru, zavist i zloću ne poznajemo. To su one druge, likovi iz loših priča. (smijeh)
NOVAC KAO MJERILO USPJEHA
Novac kao nagrada na kraju nekog poslovnog puta je divna stvar, jer nudi slobodu i rasterećenje.
NESIGURNOST
... je neminovan dio svake kompleksne osobe. “Jesam li dovoljno dobra” je pitanje koje prezirem i koje me razara, ali istovremeno, i tjera da radim na sebi. Bez njega, čovjek bi bio praznoglav, zadojen samodostatnošću. Koliko god je vječna analiza naporna, toliko donosi sa sobom jednu vrstu konstantnog čišćenja.
SEKS
... je bitan, a ako je posljedica zaljubljenosti, može biti fantastičan, strastven, pun adrenalina i instantan lijek za sve. Međutim, ako je posljedica ljubavi, onda je toliko čaroban da liječi i na duge staze: spaja, stvara jednu neraskidivu poveznicu između dvoje ljudi, pruža utjehu i bliskost.
MODA
( je li poludio onaj koji vjeruje kako moda utječe na svačiji život) Moda je način da se kreativno izrazimo svaki dan, da govorimo o sebi, da poručimo svijetu tko smo, što smo, u što vjerujemo, i kao se osjećamo. Potreba za lijepim nije samo frivolna: ona je i duboko ukorijenjena u povijest čovječanstva kao jedan od esencijalnih motiva za napredak u životu. Modu i trendove se, pak, ne bi smjelo miješati kao pojmove. Moda je primijenjena umjetnost, ima svoju povijest, značanje i razvoj, a trendovi su samo izvedenica iz mode, i služe komercijalizaciji iste. Na trendovima se zarađuje, oni se prodaju, ali kad kupite IT torbu koju ste vidjeli na reklami u Vigueu, to je kao da ste kupili privjesak za ključeve sa slikom Mona Lise a istovremeno mislite da ste tako postali sam da Vinci.
PROLAZNOST LJEPOTE
... je vrlo upitan pojam. Neke od najljepših žena na svijetu lijepe su i u šezdesetima, sedamdesetima, osamdesetima. Borba s nametnutim idealima mladosti i ljepote je prilično teška kad struk od 40 centimetara napravljen u Photoshopu ili lice bez bora u pedesetima prodaju proizvode. Kapitalističko društvo je surovo, a onda opet, socijalizam je gušio svaku individualnu iskričavost i žudnju za lijepim. Možda su ipak najbliži istini Francuzi sa svojom socijalnom demokracijom. Vjerujte mi, ne spominjem slučajno politiku u kontekstu ideala ljepote- okrutni američki kapitalizam stvorio je od ljudi robote koji nalikuju jedni na druge i na treće, samo da bi lakše prodao model-bestseller umjetnih zubala. Francuzi su to odkantali. Oni puše, smiju se nepravilno, vjeruju da je kosa najljepša kad emanira seks od prošle noći, oni jedu tatarski u podne i piju vino od jutra. Ja još uvijek vjerujem u različito, u ljepotu drugačijeg, u ožiljak, trag na licu i tijelu, vanjski znak neke demonske borbe u duši- te stvari su, za mene, pravi seksipil i magnetična privlačnost. Ožiljak od carskog reza, trag od operacije, znak starenja, iscrpljeno tijelo, takve stvari me privlače i intrigiraju. Neki od najprivlačnijih muškaraca na svijetu nisu manekeni s Burrbery kampanje, koje ne mogu zapamtiti ni kad bi mi o tome ovisio život, već pogrešni, pijani, krivi, ružni, uvrnuti tipovi. Mi smo žene puno manje okrutne prema muškoj ljepoti nego prema sebi samima, i to me neopisivo nervira.
INSTITUCIJA DOMA
... Dekonstrukcija i rekonstrukcija- to su dvije riječi koje vežem uz “obitelj”. Obitelj mi je silno važna, ali je moj put do te spoznaje bio potpuno nekonvencionalan. Pobjegla sam od kuće, iako sam imala roditelje koji su me obožavali i brata s kojim sam silno bliska. Živjela sam u jedno petnaest stanova, s raznim cimericama i cimerima, preko oceana, u braku, izvan braka, i, kad sam se u trideset i trećoj probudila shvatila sam da je obitelj koju sam stekla na tom putu doista izabrana, i životno bitna, koliko god čudna i ne prvoloptaška. Tražila sam valjda slobodu izvan okvira zadane forme, iako sam, moram priznati, negdje u dubini duše klasičarka koja i dalje sanja o Božicu s djetetom koje ostavlja Djedu Mrazu kekse i mlijeko na balkonu. To dijete u mom snoviđenju ima i oca, naravno, i taj otac mene zove svojom ženom, i to jedinom... Možda se može reci da sam prošla puni krug od rušenja očekivanih normi do potrebe za istima.
PREDRASUDE
... su vrlo opasna stvar. Imaju predznak i snagu straha, a iz straha su uvijek kretali zločini u povijesti čovječanstva. Meni ništa ljudsko nije strano, opraštam volim i pokušavam razumjeti i trudim se nikada ne suditi, pa si uzimam za pravo da očekujem isto. Iako je neukusno o tome govoriti kao o osobnom iskustvu, u zemlji u kojoj su se prije dvadeset godina ljudi izbacivali na ulicu jer imaju srpsko prezime, doživjela sam i sama predrasude na vlastitoj koži: starleta iz sapunica mora da je samo zanima slava, djevojka producenta mora da je sponzoruša, nosila je skupu haljinu- bahata ohola obijesna krava, ma bilo je toga napretek. Sam kad sam jedno tri života udaljena od svega toga, mogu reci samo- predrasude: daleko od moje kuće!
UMJETNOST
je najljepša stvar na svijetu. Mi koji je dotičemo u onim njezinim rubovima koje nudi zanesenim amaterima, blagoslovljena smo i vječna djeca. Ona je istovremeno utješna, ali i revolucionarna, mijenja, ali i smiruje, nudi dokaz o vječnosti dok istovremeno smrtnost čini podnošljivom. Ideja da u svakom trenutku postoji niz paralelnih svemira koji su vidljivi nadarenom umjetniku i istančanom i željnom promatraču, ideja je zbog koje vrijedi živjeti, i zbog koje mislim da je grijeh bojati se života.