Davora Bruketu upoznao sam na počecima Motovun film festivala. Radio sam za izdavačku kuću koja je bila jedan od glavnih pokrovitelja festivala. Bila su to vremena kada smo svi željeli pokazati da postoji i druga Hrvatska, ona koje nema na HTV-u ili na, tada režimskom, Pula film festivalu.
Došao sam u dizajnerski studio koji je radio vizuale za festival, a nalazio se u nekom stanu blizu Kvatrića. Odmah me oduševila ideja s propelerom i vjetrenjačama. Vlasnici su bili bliski s tadašnjim direktorom Borisom T. Matićem, bili su partneri festivala i jedni od svjedoka njegova osnivanja. Na tom prvom poslu uživao sam raditi s Bruketom i Žinićem, a tako se nastavilo i na mnogim projektima koje smo radili posljednjih 15-ak godina.
Poslije se dizajnerski studio pretvorio u vodeću marketinšku agenciju u Hrvatskoj. Nije me to nikada čudilo jer ne poznajem mnogo ljudi koji dizajn i marketing shvaćaju tako ozbiljno kao Bruketa. Iako se čini razigran i katkada blesav, iza svakog njegova projekta stoji dobro promišljena strategija, a iza svakog “nestašluka” jasna poruka.
Jedan od događaja koji to opisuje sada je već legendarna priča o prezentaciji predsjedniku Uprave jedne od najvećih hrvatskih kompanija na koju su Bruketa i Žinić došli malo zgužvani i opušteno odjeveni. Izraz lica prisutnih pokazivao je čuđenje i iznenađenje jer su navikli da im prezentacije drže savršeno popeglani ljudi u kravatama i s namještenim frizurama.Bruketa je reagirao s osmjehom i komentarom: “Pa kaj? Da dobro izgledamo ne bismo se bavili marketingom...”
Jednom davno pisao si za Playboy i sjećam se teksta u kojem si s oduševljenjem pisao o memory sticku, o slobodi da svoj rad pohraniš na mali stick koji staviš oko vrata. Što je danas tako uzbudljivo? Koji gadget te oduševljava?
Toliko sam star da sam se oduševljavao i floppy diskom. Inače nisam čovjek od gadgeta, ne uzbuđuje me svaka nova tehnologija, no apsolutno me oduševljava “fotoshop za debile” na Instagramu i mogućnost da u džepu uvijek imam odličan fotoaparat integriran s telefonom i da brzo i jednostavno snimim odlične fotke ili video i obradim ih. To je unaprijedilo moj svakodnevni život. Također me već godinama fascinira nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo, a to je mogućnost da se besplatno obratimo cijelome svijetu, bilo kada i gdjegod se nalazili; činjenica da ce cijeli svijet slušati, uvjetno rečeno, ako možemo nešto zanimljivo reći. U mojim formativnim godina doprijeti do nekoga iz New Yorka bilo je jako skupo.
Tehnologija mijenja naše živote. Kako ti, kao otac, vidiš da tehnologija mijenja način na koji klinci odrastaju, na koji se druže, zabavljaju i uče?
Kada smo Nikola i ja počeli raditi, trebali smo jednom godišnje otputovati u London i kupiti recentne knjige i časopise za mnogo novca. Današnjim mladim ljudima dostupno je praktički sve znanje svijeta. U moje doba bila je potrebna vještina pamćenja što veće količine podataka, dok je danas potrebna vještina pronalaska relevantnih podataka iz gomile njih. Djeca odrastaju uz mogućnost komunikacije s bilo kime, neovisno o tome gdje se nalaze. Tek ćemo vidjeti kakav će to utjecaj imati na njih i na društvo. Bit ce zanimljivo kada moj sin uđe u pubertet.
Spomenuo si putovanja u London po najnovije informacije. Kako je to izgledalo kada ste ti i Nikola počinjali?
Još sam studirao kada smo Nikola i ja odlučili otvoriti dizajnerski studio i moj tata se jako brinuo da neću završiti faks. Kada sam nešto napravio trčao bih k Nikoli doma ili bi on dolazio do mene s materijalima na disketama. Onda smo u Koldingu kopirali projekte. Prihvaćali smo sve dizajnerske poslove samo da steknemo iskustvo i stvorimo portfolio, i tako je krenulo. Nakon nešto više od godinu dana imali smo prvog zaposlenika. Nikola je sve ulazne i izlazne stavke upisivao u malu bilježnicu koju je uvijek nosio sa sobom. Nije dopuštao da trošimo tu lovu nego smo je ulagali, npr. u opremu.
Dizajn i arhitektura danas upadaju u oči. Ne možeš proći gradom, a da ne primijetiš masu odvratnih građevina i loše dizajniranih reklamnih plakata. Koja je uloga vas dizajnera u svemu tome?
U vizualnom onečišćenju dizajneri drže velik dio odgovornosti, posebno u Hrvatskoj koja je u regiji, u smislu statusa dizajna, jedna od vodećih zemalja. Glas dizajnera u Hrvatskoj se čuje, svašta nas se pita, no ne posluša nas se uvijek. Izazov je smanjenje količine informacija usmjerenih na sve i nasumično, i to većom personalizacijom i mikrotargetiranjem. Većinu informacija i dalje “bacamo” svima, bez ciljanja. Prije Dnevnika još uvijek puštamo reklame za vrlo različite ciljne skupine. Kada vidiš nešto što te se ne tiče i govori vizualnim jezikom koji nije na tvojoj razini, naravno da ti se to čini kao vizualno onečišćenje. Kada će informacije biti oblikovane prema tebi i tebi sličnima, bit će ti zanimljivije i vrednije, nećeš to doživljavati kao zagađenje. Jer kada “vičemo” na sve, u praksi nas nitko ne čuje, to je junk. Što se tiče arhitekture, činjenica da se ljudi najugodnije osjećaju u dijelovima grada koji su urbanistički riješeni daleko prije našeg vremena, govori da suvremeni urbanizam nije potpuno odgovorio na potrebe ljudi te da tržišni mehanizmi koji uvjetuju urbanističko-arhitektonska rješenja ne rade u interesu krajnjeg korisnika, već povrata ulaganja u kapital. Potrebno je udovoljiti i jednome i drugome da bi stvari funkcionirale. Tako da urbanisti i arhitekti imaju velike izazove na terenu.
Kako će izgledati naši gradovi u budućnosti i kako smo od planski uređenog središta grada s prekrasnim dvorištima i zgradama uspjeli doći do ružnih poslovnih zgrada i ‘urbanih vila’ na periferiji?
Niti je središte Zagreba baš toliko divno, niti je periferija toliko nefunkcionalna. Jednostavno, nastali su u različitim razdobljima. Promocijom i razvojem alternativnih oblika prijevoza i jačanjem javnog prijevoza, može se otvoriti prostor za humanija rješenja. Sadašnji je koncept prilagođen strojevima koji nas trebaju odvesti od točke A do točke B, više nego kretanju ljudi i zato se na velikoj aveniji pješak osjeća izgubljeno, a bolje u centru. Trebamo mijenjati sebe i svoje navike, odgovorno se odnositi prema okolišu i prema sebi i svome zdravlju.
Kreativna industrija jedna je od najbrže rastućih u Europi. Što je s nama Hrvatima? Mogu li mjesta poput Gredelja ili Klaonice postati hubovi u kojima će se ta industrija razvijati.
Nadam se da će se to dogoditi iako ne vidim da naša kreativna industrija, kao i ostatak industrije, ima ekonomsku snagu da se takvo što dogodi u središtu grada. Lokacija je preskupa za to. Nadam se da sam u krivu i da će me vrijeme demantirati i da će se dogoditi nešto izvan uobičajene ekonomske logike. Čini mi se da kreativna industrija prvo sama sebi treba pomoći, dodatnom voljom za izvrsnošću i vitalnošću, dokazivanjem na trećim tržištima, što će donijeti neki novac izvana, a sve da bi mogla dalje rasti i posjedovati infrastrukturu koja je izvan sadašnjeg statusa. Trenutačno je kreativna industrija uglavnom, smještena po iznajmljenim stanovima u Donjem gradu i nije se daleko pomaknula otkad se sjećam. Pred nama je otvoreno tržište EU i svatko treba sagledavati svoje djelovanje u svom kontekstu, specijalizirati se za nešto, u nečem uskom postati jako dobar i biti relevantan na europskom tržištu ili šire.
Što bi ti napravio s Gredeljem da ti netko prepusti prostor?
Nemam kapaciteta da riješim problem Gredelja i ne bih to prihvatio jer je taj prostor prevelik izazov, rupa koja razdire urbano tkivo grada. Zagreb generalno treba riješiti problem centra. Potreban je snažan lider koji će okupiti gospodarstvo, kulturu i javni sektor oko problema i pokušati ga riješiti na zadovoljstvo javnog interesa i privatnog sektora. Ja nisam taj, ali se nadam da će se takva osoba pojaviti, politički vizionar sa snagom i autoritetom da oko zajedničkog interesa okupi one koji trebaju i koji mogu.