Luca Rubinacci talijanski je “arbiter elegantiae” i svjetski poznata ikona stila, ali prije svega kreativni direktor i treća generacija glasovite napuljske krojač- ke kuće “Rubinacci” koja je proslavila tzv. napuljski stil te koja izrađuje odi- jela po mjeri za sve koji njeguju individualni modni izričaj. U ekskluzivnom intervjuu kojeg ne bi bilo bez Alexa Djordjevica, producenta filma “54 Hours of Ru- binacci: The Time To Make A Suit”, pričao je o obitelj- skom poslu i umijeću življenja.
U vremenima stilske kloniranosti, kada su izražena osobnost te jedinstven stil odijevanja rijetkost, Luca Rubinacci blista kao jedna od najsjajnijih zvijezda. No strast prema lijepoj odjeći ovaj srdačni Napuljanin ima u svom genetskom kodu. Manufaktura “Rubinacci” krojačku je izvrsnost glavnog grada Campanije učinila svjetski poznatom, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo njemu. “Sve je počelo u 1930-im godinama s mojim djedom Gennarom, pionirom napuljskog stila”, ponosno priča. “Bio je veliki dendi i kretao se u aristokratskim krugovima, a svi ti grofovi i prinčevi željeli su doznati tko je njegov krojač. Stoga je odlučio otvoriti mjesto gdje je okupio najbolje krojače u Napulju. Kako je London slovio kao metropola krojačke izvrsnosti, prodavaonicu je nazvao ‘London House’. Krasili su je inicijali ‘LH’ kojima je kasnije pridodana kruna savojskog kralja. Moj otac Mariano naslijedio je posao, a prodavaonici je 1970-ih dao obiteljsko prezi- me ‘Rubinacci’. Prema Financial Timesu, ‘Rubinacci’ je danas jedna od najvećih krojačkih tvrtki u Napulju, ali i u svijetu. Ja sam u posao ušao kao dvadesetogodišnjak i danas sam lice kuće, zbog čega me svi i poznaju kao ‘arbiter elegantiae’. Mi s našim frizurama imamo više osobnosti “, uz smijeh mi kaže simpatični Luca.
“Veliki je krojač onaj koji klijenta osobno poslužuje. Ljudi koji odijevanjem žele biti ikone stila žele da ih ikona stila i poslužuje. Danas vas u Armaniju ili Brioniju gospoda Armani ili Brioni neće osobno poslužiti, ali ovdje vas dočekujem ja, i to smatram vrhuncem luksuza. Posto- je i druge tvrtke koje rade kvalitetna odijela po mjeri, ali usluga i savjet koji dajemo ono je što razlikuje ‘Rubinacci’. Naši su klijenti iz različitih sfera: odvjetnici, slikari, glumci, nogometaši... svi se kreću u drukčijem kontekstu. Ne namećemo im svoj stil već pomažemo da pronađu vlastiti, i to je najveća prednost našeg brenda. ”Luca je od malih nogu želio izgledati drugačije te je često tražio od krojača koji su ga katkada i čuvali u očevoj radionici da mu dorade jeans. Tu je, kroz igru s krojačkim kredama, učio crtati krojeve, kombinirati boje i sve o obiteljskom poslu. Godinu dana je na fakul- tetu “European School of Economics” učio o modnom poslu, no kako je obiteljska tvrtka primarno krojački posao, to je smatrao gubitkom vremena stoga ga je otac poslao u londonski Savile Row na naukovanje. “Prvog dana kada sam došao u kuću ‘Kilgour’, kro- jači su me okružili počevši komentirati izradu napulj- skog sakoa koji mi je dao otac. Sako je imao ‘spalla camicia’ (poseban napuljski način izrade sakoa s ne- podstavljenim ramenima i malim naborima da sako bolje prianja uz tijelo, op. a.), džep ‘barchetta’ (džepić u obliku male barke kako bi se istaknula prsa, op. a.). Kako tada još nisam dobro govorio engleski, mislio sam da ismijavaju izradu te sam ocu iste večeri rekao da se želim vratiti kući. No on je uz smijeh ustvrdio da sam već prvog dana nešto naučio. Krojači su mi naime pokušali ukazati na razliku između napuljske i engleske krojačke škole. Jedan me je krojač uzeo pod svoje okrilje rekavši mi da ću mu za osam mjeseci reći tko je bolji, on ili moj otac. No shvatio sam da nema boljeg. Obojica su radila izvrstan posao, samo na drugi način, a uvidio sam da se ta dva stila mogu kombinirati, da englesko odijelo može biti skrojeno na napuljski način. Pravi ‘napuljski stil’ nisu ‘spalla camicia’ i džep ‘barchetta’, već kroj odijela. Nastojimo koristiti što manje materijala kako bi odijelo bilo poput druge kože. En- gleski je stil krući, ali i teški materijali se mogu prila- goditi laganijem kroju. Napuljski stil nije u sakou već u klijentu kojem prilagođavamo odjeću”, govori Luca.
Danas kuća Rubinacci ima 40 krojača od kojih je polovica u dvadesetim godinama, što je garancija dugoročnog opstanka posla. Prije pet godina Luca Rubinacci je pokrenuo i konfekcijsku liniju. “Otac kaže da kod konfekcije kupac mora pristajati odijelu, dok odijelo po mjeri mora pristajati kupcu. No to je odjeća visoke kvalitete koja podsjeća na odijela rađena po mjeri. On je tvrtki dao stil vrlo klasičnog brenda, a ja sam unio suvremenost i ležernost. Kada sam ušao u posao, kupci su uglavnom bili 60-godišnjaci, a sada je prosječna dob oko 30. Generacija koja sada kupuje našu konfekciju će s vremenom prijeći na odijela izrađena po mjeri”.Iako su među klijentima kuće i neki od najpoznatijih dendija svijeta kao Lapo Elkann i princ Michael od Kenta, o imenima gospodin Rubinacci ne želi govoriti.
“Usmena predaja naša je najbolja reklama. Naši kli- jenti plaćaju odijela i znaju da njihova imena nikad ne bismo iskoristili za samopromociju, ali oni nas sami hvale, i prijateljima i medijima. To nisu samo ljudi iz jet-seta već i poduzetnici, čak ljudi iz modne industrije. Moj je djed imao najbolje krojače u Napulju, a ja imam najbolje krojače na svijetu”, ponosno ističe Luca u čijoj se tvrtki odijevaju i žene. “Ako ste jednostavan kupac, onda ‘Rubinacci’ nije za vas. Ovdje možete dobiti ono što drugdje nije moguće. Za razliku od muškaraca, žene imaju osobnost i stalno mijenjaju odjeću. Muš- karaca s osobnošću je malo. Imaju li dva omiljena komada odjeće nosit će ih praktički do smrti, a kad nam ponovo dođu, žele kupiti istu stvar koju su kupili prije. Kupcima dajemo osjećaj da kupuju proizvod, ne zato što im treba već zato što to žele”.
U siječnju je otvorena i nova prodavaonica u Milanu koja je ujedno i klub. Prostor tvrtke te pršti suvremenim duhom koji je unio mladi Luca. Sve je podređeno tome da se kupci osjećaju ugodno, pa se tako u boutiqueu moguće opustiti uz kavu i brioche ujutro, gin-tonic poslijepodne, čak i uz cigare.
Na pitanje kako bi definirao svoj stil, odgovara: “On se stalno razvija i mijenja. Ja sam poput sladoledara, ne mogu napraviti dobar sladoled različitih okusa ako ga ne jedem svaki dan. Trend je da nema trenda, svaki moj sako je drukčiji i ako klijent traži nešto novo, ja sam to već nosio. Jedna gospođa nedavno je tražila hlače koje bi pri dnu bile široke 40 cm. Ja sam joj pokazao svoju fotografiju s prošloljetnog ljetovanja na Karibima na kojoj imam slične hlače. Ne bih se definirao kao dendi već kao gospodin, koji odijevanje prilagođava mjestu i prigodi. Ipak, nikad se ne bih odrekao laganog plavog sakoa ljeti i plavog sakoa od kašmira zimi." Neobičan detalj na čovjeku rafiniranog stila mnoštvo je narukvica koje stalno nosi. Pokazujući mi ih kaže: “Od desete sam godine sudjelovao na jedriličarskim natjecanjima, a mornari su praznovjerni. Narukvice su mi za sreću darivali majka, zaručnica, prijatelji, a ako bih pobijedio, više ih nisam skidao. Ova je npr. stara 15 godina, a dobio sam je na svojoj posljednjoj utrci. Pogledajte kako su ružne (smijeh). Neke su se skoro raspale, ali dok se to ne dogodi, neću ih skinuti.”
Na pitanje bi li se želio vratiti u neku modnu eru, Luca kaže: “Možda bih se vratio u tridesete ili pedesete kada su postojali pravi dendiji. Danas ne postoje u klasičnom smislu, stil je drukčiji. Imate punk, street style, klasiku, hipstere. Svaka kategorija ima svoje dendije. Za mene je dendi netko tko odskače od skupine, ali iste skupine. Ne mogu biti dendi u svije- tu gdje muškarci nose kratke hlače, kao da je poplava.” Kao stilski savjet Rubinacci kaže: “Važno je osjećati se ugodno u odabranoj odjeći. Ako se osjeća ono što se odjene, onda je to i ispravno. Mislim da ne postoji ko- mad odjeće koji ne funkcionira. O. K., bijele čarape ne funkcioniraju (smijeh), ali bitno je da ste sretni s odabirom. Želim li nositi npr. ružičasti šešir, ako to zaista želim, to se i vidi, i tada će to izgledati cool. Dok, recimo, jako uske hlače nikad ne bih nosio jer se u njima ne bih osjećao udobno. Ni drugima ne preporučujem da nose nešto u čemu se neće osjećati ugodno jer, što je za nekoga jednostavno, a za drugoga može biti previše.”Dok mi pokazuje uzorak na žutoj svilenoj kravati koju nosi, dvije daske za surfanje zabodene u pijesak među kojima se na razapetom užetu suše kupaće gaće, kaže: “Vidite, uvijek se volim zabavljati s odjećom. Stil je stav, nešto što je u vama i što ne možete kupiti. Lako je vidjeti tko je ‘stylish’, to su uvijek sretni ljudi.”