Mark Twain zaradio je poprilično mnogo novca svojim superpopularnim knjigama kao što su “Huckleberry Finn”, “Jenki na dvoru kralja Artura”, “Kraljević i prosjak” i “Doživljaji Toma Sawyera”, ali uvijek je živio malo iznad svojih mogućnosti. Samo u jednoj godini na adaptaciju kuće sa 25 soba u Hartfordu u Connecticutu, na koju je bio posebno ponosan, ulupao je 30 tisuća dolara, a na izdržavanje obitelji, dvanaestero članova osoblja, česta putovanja i raskošne zabave za goste trošio je praktički sve što je zaradio od prodaje svojih knjiga, a vjerojatno i više.
Sasvim u duhu druge polovice 19. stoljeća, vremena velikih ulaganja i nekontroliranog bogaćenja, Twain je sanjao o financijskom uspjehu i ulagao u biznis i tehnološke izume, ali često je birao pogrešno, a još gore, nije znao kad treba prestati.
Najviše ga je stajao tipografski stroj Paige na čije je usavršavanje pisac utukao gotovo 300 tisuća dolara – više od osam milijuna u današnjem novcu – premda je bilo jasno da je situacija beznadna. Kad je Paige neslavno propao na tržištu jer se pojavio znatno bolji tiskarski stroj, Twain je izgubio ne samo svoju ušteđevinu nego i dobar dio ženina nasljedstva.
Na sreću, pojavio se financijaš koji je znao što radi. Naftni tajkun Henry Huttleston Rogers, veliki, ali diskretni dobročinitelj koji je, među ostalim, pomogao slijepoj i gluhoj Hellen Keller da stekne naobrazbu, sprijateljio se 1893. s Twainom te mu priskočio u pomoć: natjerao ga je da proglasi osobni stečaj i preuzeo brigu za njegove novčane poslove, s tim da mu je prvo savjetovao da autorska prava prebaci na suprugu Oliviju kako mu vjerovnici ne bi sjeli na taj dohodak.
Twain je, premda ga zakon nije na to obvezivao, odlučio isplatiti sve dugove i krenuo je držati predavanja oko svijeta na višegodišnjoj turneji. Budući da je bio omiljen i tražen kao predavač, dobro je zaradio i kad se 1910. vratio u Ameriku, nije više nikome dugovao ništa. Nastavio je stvarati i napisao neka od svojih najvećih djela.
Predstečajna nagodba i stečaj trenutačno su možda najmračnije rijeci u hrvatskom jeziku, riječi koje prizivaju slike gnjevnih radnika. Ali za mnoge je, kao za Marka Twaina, stečaj bio prilika da obrišu ploču, krenu iznova i ponovno svojim radom, spretnošću i upornošću dođu do uspjeha.
Henry Ford, veliki proizvođač automobila, dva puta je s tvrtkama propao i bankrotirao prije nego što je 1903. pokrenuo Ford. I ta je tvrtka počela s golemim gubitcima, ali kad je prodao prvi auto, sve se promijenilo i Ford je postao milijunaš.
Slavni nizozemski slikar Rembrandt nakupio je toliko dugova da je 1656., u dobi od 50 godina, bio prisiljen proglasiti stečaj te su mnoge njegove slike, kao i kuca, prodani na dražbi. Kako nakon toga nije smio prodavati radove izravno kupcima, Rembrandt se lukavo dosjetio sinu prepustiti posao i prodaju dok je sam nastavio slikati.
Abraham Lincoln zaletio se u posao koji je propao i 1833. je bankrotirao, ali kako je 16. predsjednik Sjedinjenih Država bio inače na dobrom glasu, dopustili su mu da dugove vjerovnicima isplaćuje punih 17 godina. Oni koji su zapali u ozbiljne novčane probleme često se srame jer imaju osjećaj da su podbacili i da ih okolina prezire.
Mnogi su se poznati poslovni ljudi, glumci i umjetnici našli u naizgled bezizlaznim situacijama, ali i dalje su vjerovali u sebe i svoje sposobnosti. Stvari su izgledale crno za Walta Disneyja cija je prva tvrtka pala u stečaj, ali otvorio je novu tvrtku i 1928. stvorio Mickeya Mousea, nakon čega više nije imao financijskih briga.
Pjevačica Cyndi Lauper prekinula je suradnju s bendom Blue Angel pa ju je menadžer tužio za raskid ugovora i nije joj preostalo drugo nego da 1981. proglasi stečaj, a samo tri godine poslije lansirala je hit “Girls Just Want to Have Fun” i sasvim pristojno zaradila.
Dva puta su bankrotirali, i oba puta preživjeli, biznismen Donald Trump i TV voditelj Larry King, a u stečaj je otišao i slavni boksač Mike Tyson jer nije mogao plaćati dugove.
Pisac Hemingway nije, doduše, sâm bio u stečaju, ali je znao sve o tome. U njegovu romanu “I sunce se ponovno rađa” jedan lik pita drugoga: “Kako ste bankrotirali?”, a ovaj odgovara: “Na dva načina. Postupno, a onda naglo.”
Zvijezda filma “L.A. Confidential” i Bondova djevojka u “Nikad ne reci nikad”, Kim Basinger 1989. kupila je Braselton u Georgiji, gradić od petstotinjak stanovnikamza koji je njegovim vlasnicima, obitelji Braselton, platila 20 milijuna dolara. Ideja da kupi cijeli jedan grad pala joj je na pamet dok je, stojeći u prometnom zastoju na autoputu, primijetila znak na kojem je pisalo: “Braselton – da živite ovdje, već biste bili kod kuće”.
Glumica je imala velike planove za mali grad: namjeravala ga je pretvoriti u turističku atrakciju i središte filmske industrije sa studijima i festivalom, a posjetitelje je namjeravala privući i golicavim priznanjem da je upravo na obližnjoj livadi ona sama “naučila što je oralni seks”.
Ali planovi su se izjalovili. Kim je prvo prihvatila ulogu u filmu “Boxing Helena”, ali nakon što je razmislila, učinilo joj se da je scenarij u kojem ljubavnik reže ženi ruke i noge kako bi je zauvijek posjedovao malo previše bizaran i odustala je od snimanja. Iako je dogovor bio isključivo usmen, producent filma ju je tužio i, nakon dugog i neugodnog procesa u kojem su i odvjetnici i porotnici očito uživali što mogu ponižavati hollywoodsku zvijezdu, sud je odredio da Kim mora platiti odštetu od 8,1 milijun dolara.
Glumici je preostalo samo da 1993. objavi osobni stečaj, a gradić Braselton prodala je za samo milijun dolara, uz golemi gubitak. Poslije je presuda promijenjena, a Kim se nagodila s producentima nesretnog filma te im isplatila milijunsku, ali ipak manju odštetu, a nakon toga je snimila “L.A. Confidential” za koji je 1997. dobila Oscar, udala se za Aleca Baldwina (od kojeg se, doduše, poslije prilično burno rastala), rodila kćer Ireland te u dobi od 60 godina, potpisala manekenski ugovor jer izgleda upravo fenomenalno.
Pritom se, dakako, i financijski lijepo oporavila pa se sad procjenjuje da joj imutak iznosi oko 36 milijuna dolara.
Brkati hollywoodski macho glumac nije se mogao požaliti da je slabo zaradio hitovima kao što je “Smokey and the Bandit”, ali uništili su ga život na visokoj nozi i skupe nekretnine. Prva financijska kriza nastupila je kad se nakon pet godina braka razveo od glumice Loni Anderson, iako je ona uz njega provela najteže trenutke dok se oporavljao od teške ozljede glave na snimanju filma “City Heat” s Clintom Eastwoodom i gutao sredstva protiv bolova s morfijem kao da su bomboni.
Ispostavilo se da je Reynolds nagomilao oko 10 milijuna dolara u dugovima i 1996. morao je u stečaj. Prodao je gotovo sve što posjeduje, uključivši i kazalište s restoranom koje je imao u Jupiteru na Floridi te ranč s muzejem memorabilija iz svojih filmova i malenim zoološkim vrtom.
Ranč je prodan za 3,85 milijuna dolara, a na terenu je poslije sagrađeno tridesetak kuća. Nakon toga Reynolds se s novom energijom bacio na posao i snimio film “Boogie Nights” kojim je osvojio Zlatni globus za najbolju sporednu mušku ulogu. Ali izgleda da se financijski nije opametio jer se ponovno našao u poteškoćama – sad već ostarjeli glumac morao je prije nekoliko godina prodati kuću od 1250 četvornih metara u zaljevu Hobe s pogledom na more, za koju nije godinama otplaćivao hipoteku pa je dug narastao na 1,2 milijuna dolara.
Slavni pisac optužen je 1895. za homoseksualnu aktivnost, što je tada u Engleskoj bilo nezakonito i osuđen je na dvije godine prisilnog rada. Ali bankrotirao je prije toga. Wilde je, naime, povukao nesretan potez kad je tužio markiza Queensberryja za klevetu zato što ga je ovaj nazvao sodomitom, ali na suđenju je na vidjelo izišlo da se Wilde redovito kretao među muškim prostitutkama, transvestitima i homoseksualcima u mračnom podzemnom naličju naizgled ćudoredne viktorijanske Engleske.
Pisac je na savjet odvjetnika odustao od tužbe protiv Queensberryja, ali bilo je prekasno. Sam se našao na optuženičkoj klupi zbog homoseksualnosti, prijatelji su ga ostavili, njegove su drame skinute s repertoara, a onda je Queensberry zatražio da mu Wilde isplati sve troškove suđenja, 600 funti, i pisac je morao u stečaj.
Dok je sjedio u zatvoru iščekujući suđenje, njegova je imovina, uključivši i prva izdanja njegovih knjiga i slike njegova prijatelja Whistlera, prodana na dražbi. Nakon izlaska iz zatvora, Wilde je objavio “Baladu o zatvoru Reading”, ali zdravlje mu je bilo nepovratno narušeno i umro je 1900. u dobi od samo 46 godina.
Zvuči nevjerojatno da je Willie Nelson, legenda country glazbe, čovjek koji je prodao nekoliko desetaka milijuna primjeraka svojih albuma i cije se pjesme vrte u svakom baru u Americi, u jednom trenutku bio prisiljen proglasiti stečaj. Nelson je do 1990. nakupio zapanjujućih 16,7 milijuna dolara poreznog duga, uglavnom zato što je njegova knjigovodstvena tvrtka Price Waterhouse nepropisno obračunavala i uplaćivala poreze.
Nelsonov odvjetnik uspio se nagoditi s poreznicima koji su mu dio duga oprostili, ali Nelson nije mogao platiti ni tih šest milijuna dolara za koliko su se pogodili. U studenome 1990. državni agenti upali su mu u kuću radi ovrhe i odnijeli mu sve, osim njegove najdraže gitare Trigger koju je dao kćeri da je odnese na sigurno.
“Dok god imam svoju gitaru, bit će sve u redu”, rekao je Nelson. Taj stav pomogao mu je da mirno podnese gubitak glazbenog studija, ranča u Dripping Springsu i još dvadeset nekretnina te većinu instrumenata, snimki i uspomena. Ali kad je sve to prodano na dražbi, prikupljen novac nije ni izdaleka pokrivao dug pa su poreznici došli do neobičnog rješenja: Nelson će snimiti album od kojeg će dio zarade ići njima. Nelson je doista napisao i snimio album pod naslovom “The I.R.S. Tapes: Who’ll Buy My Memories?”, prateći se na vjernoj gitari Trigger.
Premda je plan tek djelomično uspio jer je porezna uprava od albuma zaradila samo 3,6 milijuna dolara, Nelson je izvukao neki novac od Price Waterhousea i nastavio raditi pa je cijeli dug otplatio za nekoliko godina. Danas 83-godišnji glazbenik još je aktivan, najnoviji album snimio je prije 3 godine i dobio sjajne kritike, a što se tice novčanih poteškoća koje je proživio, samo sliježe ramenima:
“U životu ima ozbiljnijih problema od financijskih, a tih sam imao mnogo. Bio sam švorc i opet ću biti.”