Borna živi u Boulogne-Billancourtu, tik uz bulonjsku šumu, u jednom od najljepših i najluksuznijih dijelova Pariza. Njezina vila nalazi se u susjedstvu teniskih terena Roland Garrosa, pa se navijanje s nedavno održanog Grand Slama French opena moglo dobro čuti i u njezinom vrtu. No za Bornu to nije dovoljno, jer kao i u drugim stvarima u životu, ne uzbuđuje je da bude tihi promatrač sa strane. Za trajanja prestižnog turnira bila je na licu mjesta, pod svjetlima reflektora, bodreći svoje favorite.
Ne zadovoljava se malim stvarima i ne smatra skromnost vrlinom. Ne obazire se ni na tuđe mišljenje jer je dovoljno samosvjesna i sigurna u svoja stajališta. Sve se to zrcali i u prostoru u kojem živi, a koji je uredila beskompromisno, prema vlastitoj estetskoj i emotivnoj intuiciji. Kuća je istinska legitimacija njezine osobnosti. Čak i ako imate drukčija razmišljanja o uređenju doma, u kući Borne Rajić osjećat ćete se ugodno jer vam pozitivna energija tog prostora prenosi baš one poruke koje prenosi i živa konverzacija s domaćicom. Prva asocijacija na njezinu rezidenciju bila je upravo ona koju sam imao kada sam upoznao Bornu, a dala bi se opisati rečenicom koju toliko vole Francuzi: „Joie de vivre!“ Radost življenja i strast prema životu lajtmo- tiv su njezine egzistencije, a život kao igra Bornina je životna filozofija. Njezina je kuća odraz bajkovite mašte i radoznalog duha, a mogla bi biti dom i Alici u zemlji čudesa, jer u razgovoru s Bornom stječem dojam da ona to za nju i jest mjesto za igru, opuštanje i kreativni rad, izvor ugode i inspiracije.
Kada uđete u kuću, nakon nekoliko zavojitih stuba, pred vama se otvara pogled na dio dnevnog boravaka kojim dominira portret djevojčice našminkane poput odrasle žene. Fotografija velikih dimenzija i jarkih boja prikazuje dijete u tirkiznoj odjeći koje kao da je zarobljeno u tijelu koje mu ne odgovara. Vidi se to i u njezinu nervoznom pogledu i u usiljenom osmjehu. Borna je portret sparila s jaknom od brušene kože iste boje, koju je stavila na postolje tik ispod portreta i tako stvorila snažnu instalaciju.
Portret djevojčice jedan je od tri rada iz serije fotografija autorice Susan Anderson koje se nalaze u dnevnom boravku. Susan Anderson postala je slav- na upravo po tim fotografijama koje su nastale dok je slikala poznate i ozloglašene dječje izbore ljepote u Americi. U drugom dijelu prostora, u onome gdje velika soba gleda prema ulici, nalazi se još jedan portret iste autorice. Na njoj je druga djevojčica, potpuno opuštena, toliko uživljena u svoju ulogu odrasle žene da vam se čini kao da nikada i nije bila dijete. To je fotografija u koju se Borna zaljubila kada ju je ugledala prije pet godina na Paris Photo showu u Grand Palaisu. Fotografije i instalacije inače su Bornini omiljeni umjetnički mediji i najzastupljeniji su u njezinoj kolekciji. Poslije je upoznala autoricu i postala s njom dobra prijateljica.
U razgovoru s Bornom saznao sam zašto su na nju ostavila toliki dojam upravo djela iz tog ciklusa Susan Anderson. I ona je sama kao djevojčica uživala u tome da se uređuje, šminka, oblači potpetice i zamišlja da je odrasla. Nije mogla dočekati da može imati duge nalakirane nokte, ići na frizure, biti supruga i majka. Isto tako Borna kaže da je u jednom trenutku života, kada je već bila i žena i majka, shvatila da je negdje na svom životnom putu pogubila dušu i razigranost te male Borne. Proteklih deset godina rada na sebi posvetila je ponovnom pronalaženju te djevojčice. Dnevnim boravkom dominira još jedna moćna fotografija. Prikazuje mornaričkog oficira očiju povezanih američkom zastavom. Riječ je o radu francuskog fotografa Laurenta Elie Badessija. Rad se zove “American Dream; This is not a dream” i nije teško zaključiti što je autor želio reći. Borna je fotografiju slučajno ugledala, šećući jednu večer svojom omiljenom ulicom Faubourg Saint-Honoré, u izlogu galerije Adler koja je tada bila zatvorena. Bilo je to večer prije otvorenja izložbe koja je bila u pripremi. Nije mogla dočekati sutrašnji dan da rezervira baš tu fotografiju. Bila je to ljubav na prvi pogled. No admiral nije jedini muški motiv u umjetninama bogatoj zbirci Bornina dnevnog boravka. Tu je ni ma- nje ni više i Arnold Schwarzenegger! Doduše samo njegova silueta poznata s legendarne fotografije Roberta Mapplethorpea, koju je izraelski umjetnik Guy Zagursky instalirao u neonskoj rasvjeti. Plavičasto svjetlo skulpture noću obasjava prostor dajući mu atmosferu dekadencije. Taj rad Borna je zapazila u Tel Avivu, i baš kao i sve ostale umjetnine koje krase njezinu kuću, odmah ga je prepoznala kao nešto što priča priču koja se sjajno uklapa u njezinu osobnu estetiku. Autor je instalaciji dao vrlo intrigantan na- slov: „I want a perfect soul...“, koji podrugljivo odražava površnost suvremenog konzumerskog društva i njegova estetskog diktata.
Kada se iz prizemnog prostora i velike dnevne sobe zaputite hodnikom prema spiralnim stubama koje vas vode na gornje etaže, naići će te na simpatičnu dječju ljuljačku koja je oblikovana umjesto uobičajenog konjića u ružičastu dlakavu ovcu. Kupila ju je u Musée des Arts Décoratifs pri Louvreu, nezaobilaznom mjestu svakog ljubitelja mode koji dolazi u Pariz jer se ondje održavaju uvijek inspirativne modne izložbe. Ta je ovčica omiljeni rekvizit za igru Bornina najmlađeg sina Rafaela. Na prvom katu nalaze se privatne prostorije Borne Rajić, njezina prostrana spavaća soba i kupaonica koje su također ukrašene umjetničkim fotografijama. Na zidu spavaće sobe impresivna je fotografija žene koja leži u krevetu s bikom. Rad je to priznate španjolske konceptualne umjetnice Pilar Albarracin “La Revolvera”. Ta angažirana multimedijalna umjetnica zapela je Borni za oko prije tri godine dok je obilazila FIAC (La Foire internationale d’art contemporain), poznati sajam suvremene umjetnosti u Parizu. Kada objašnjava zašto je se dojmila upravo ta fotografija i zbog čega ju je smjestila u svoj najintimniji prostor, Borna kaže kako svaka žena mora u jednom trenutku svoga života odlučiti želi li i dalje buditi se u krevetu s bikom ili će se potruditi i uzeti život u svoje ruke.
U njezinoj kupaonici nalazi se još jedna provokativna fotografija s porukom. Na njoj se vide noge Barbie lutke koje su iznad kade, dok joj je tijelo potopljeno u pjeni. Autorica tog rada je švicarska umjetnica Valérie de Sairigné. Osim što fotografija djeluje vrlo atraktivno, ali i duhovito, ona se na neki način za Bornu nadovezuje na priču Susan Anderson iz dnevnog boravka. Naime, Borna mi je objasnila kako je Barbie uvijek na neki način bila simbol muškog eksploatiranja žene, stvorena je kao nerealni san o tome kako bi žene trebale izgledati i tako oblikovala mnoga ženska djetinjstva. No za Bornu ona naglašava činjenicu da je ženstvenost ženskog tijela, njegova senzualnost i ljepota, savršeno komplementarna sa snagom njezina duha i sofisticiranošću uma, te da jedno nužno ne negira drugo. Na drugim katovima kuće, u prostorijama za goste i sobama njezinih sinova, nižu se prekrasne fotografije koje su obilježile modnu povijest tako da se u bilo kojem kutku osjećate kao u konceptualnoj galeriji koja je prilagođena stanovanju.
Borna naglašava kako se kod izbora umjetničkih predmeta vodi istom onom intuicijom kojom odabire odjevne premete, komade namještaja, ali i osobe s kojima se povezuje u životu. Nije riječ ni o kakvoj kalkulaciji ili predumišljaju već se vodi osjećajem koji nastaje prilikom interakcije koju doživi s ljudima i predmetima koji je okružuju. Tek u živoj komunikaciji osjeća je li je netko ili nešto emotivno uzbudilo da tu osobu ili predmet želi zadržati u svom životu.
Također naglašava da su ljudi danas većinom žrtve konzumerizma koji im nameću mediji i tako stvaraju pogrešne vrijednosti. Rijetko se usuđuju biti svoji i živjeti prema svojim željama, potrebama ili moralnim načelima. Žive život kakav se od njih očekuje i uskogrudno razmišljaju o stajalištima i eventualnim osudama okoline, što pogubno djeluje na bilo kakav oblik individualnosti i kreativnosti. Borna nikako ne pristaje na takav status i svjesno je stala na vjetrometinu, nimalo zabrinuta zbog moguće osude javnosti. Nije joj stalo do toga što drugi od nje očekuju i kako bi se prema mišljenju drugih trebala ponašati i živjeti. Pogubno je što su upravo žene najčešće žrtve tog konzumerizma jer se u svijetu u kojem danas živi- mo ne potiče kreativnost kod onih koji se ne bave nužno kreativnim radom. Žene su se odrekle svoje potrebe za individualnošću, dopuštajući da im se nametne određena estetska ideologija, a da se same prema tome nisu kritički postavile. Naše mame i bake šivale su, vezle, kreirale nove recepte, svirale klavir za svoju dušu i tako razvijale svoju intuiciju i vezu s iskonskom mudrošću koja je već zabilježena u našem genetskom kodu, dok danas kastrirano zapadnjačko društvo nameće slijepo slijeđenje trendova kao jedini legitimni kreativni izražaj većine. Zaključili smo kako je Karl Lagerfeld sjajno opisao taj paradoks kada je rekao da modni dizajneri danas ne kreiraju za ljude koji imaju stila jer takvi i sami znaju što žele odjenuti. Moda se stvara za one koji nemaju stila i očekuju od kreatora da im pokažu kako se trebaju odjenuti.