Koža se konstantno obnavlja, iz dana u dan, što je ključno za zdrav i mladolik izgled. S vremenom se tip kože može i promijeniti, no zrnati pripravak zvani piling uvijek je tu, kao potpora obnovi i sjaju kože. U danima kad se više znojimo i tijelo mažemo raznim kremama, piling postaje obavezan jednom tjedno; dobro je skinuti sve te slojeve, više nego što bismo skinuli običnim tuširanjem. Kad kožu tako očistimo, u pomoć dolaze razne kreme koje će joj pomoći da se bolje obnovi – znala je to i Kleopatra, kako povijest piše. Iako joj se pripisuju razna znanja, jer ta legendarna ikona ljepote možda i nije radila sve to što danas mislimo, činjenica je da se u starim kulturama itekako vodila briga o ljepoti i koži. Posebno među pripadnicama viših slojeva, njega je bila dio svakodnevne brige o tijelu. No piling se najbolje razvija u novije vrijeme, od trenutka kad su znanstvenici i kemičari odlučili pronaći nešto efikasno. Naime doba koje se spominje u povijesnim izvorima su 70-e godine 19. stoljeća.
Tada je austrijski dermatolog Ferdinand von Hebra eksperimentirao s formulama za piling za liječenje hiperpigmentacije, osobito melazme, mrlja kakve nas muče i danas. Gotovo u isto vrijeme u Njemačkoj Paul G. Unna osmislio je beauty tretman sa salicilnom kiselinom za borbu protiv akni, jer masna koža oduvijek je bila posebna priča. Iako su te formule pomogle u oblikovanju prototipa pilinga za lice kakav koristimo i danas, tada se to smatralo medicinskim, a ne kozmetičkim tretmanom. Dakle, liječnici su piling radili u bolnicama i to samo za pacijente s teškim ožiljcima i mrljama. Sve dok to nisu saznale dame u Parizu – otkrile su da se u bolnicama prakticira neki tretman koji ‘pegla’ lice i tako je piling izašao iz zdravstvenih ustanova.
No tada je to bilo daleko od elegancije i mirisa koji se danas kriju u tim predivnim bočicama – obično se snažna formula, omekšana kipućom vodom, nanosila na kožu četkom i potom prekrivala trakama gaze. Daleko od elegancije.
I to je sve skupa trajalo, jer nakon nekoliko dana, zavoj bi se skidao i otkrio svježi ten, crven i pun krasti, naravno.
Zato se rezultat čekao još danima, pa i tjednima, ovisno o brzini obnove kože – pacijentice su se morale sakrivati dok se koža u potpunosti ne obnovi. Ostati u bolnici ili kod kuće bila je jedina dilema, jer nisu išle van s takvom ‘čupavom’ kožom. Nešto kao ozbiljne estetske operacije danas – prije sto godina piling je bio ozbiljan tretman, još k tome nanošen četkom, kako bi se koža što bolje obnovila, odnosno detaljno odstranio sloj mrtvih stanica. Glavni element bio je fenol – koristili su ga i kao ključan sastojak tijekom Prvog svjetskog rata, kad je trebalo ‘popraviti’ kožu lica od ratnih ožiljaka.
Na koncu je taj ritual završio kao obavezan u salonima, dame su shvatile da mladoliko lice ipak izgleda ljepše kad se koža obnovi. Ipak, kako je bio skuplji nego ostali tretmani, ponajprije je bio dostupan pripadnicama elite i glumicama, koje su uočile da tako izgledaju ljepše i na velikom ekranu. Bilo je tu i formula koje su stigle do zvjezdanog statusa – 1961. godine objavljen je prvi članak koji otkriva tajni recept za Baker-Gordon piling, koji se koristi i danas. Time ovaj ritual dolazi u sve domove, odnosno više se ne mora ići u ordinaciju, liječnicima.
Eksperimentiranje s agensima za piling nastavilo se u 1970-ima, kada su istraživanja liječnika Eugenea Van Scotta i Rueya J. Yua utjecala na stvaranje pojma alfa-hidroksi kiseline (AHA), kakvu poznajemo danas. No i u modernim vremenima može nam se dogoditi da pogriješimo – jedna od legendarnih scena s pilingom ona je sa Samanthom u seriji ‘Seks i grad’, kad je planirala srediti se za neko događanje, a završila je crvena kao rak. I bez sloja kože, doslovno. Da, to piling radi i zato treba paziti, bez obzira na to što danas imamo razne varijante i formule. Glikolna kiselina je u salonima i ordinacijama još uvijek hit, temelj je brojnim formulama koje lice čine glatkim. Uglavnom se radi o manjim koncentracijama, jer ipak samo stručna osoba zna regulirati ozbiljnije količine.
S vremenom je piling postao dnevna formula, imamo na raspolaganju niz varijanti, a jedna je ljepša od druge. Dermatolozi i kozmetičari često sugeriraju korištenje pilinga uz kremu za tijelo, važno je kožu nahraniti nakon tog danas vrlo ugodnog rituala. Jedan od top sastojaka klasičnih pilinga u teglicama je šećer. Bio smeđi ili bijeli, šećer je supersastojak i kućnih formula, ponajprije onih jednostavnih, prirodnih. Ako nemate nešto kupovno, u šećer stavite maslinovo ili bademovo ulje – dobit ćete genijalnu formulu za njegu. Ulje će koži dati mekoću, pa možete preskočiti korak klasične kreme nakon toga. Dobra će umjesto šećera biti i sol, ona sitna, koja čini da koža postane superglatka. Ima tu još slasnih delicija, ponekad piling podsjeća na voćnu salatu – primjerice onaj od manga ili s dodatkom jagode. I mirisni je doživljaj nešto posebno, čini nam se kao da šećemo voćnjakom.
Kućni su rituali često dio wellness kulture, a piling u svemu tome ima važnu ulogu. Odlično zvuče i ulje gorke naranče te koštice marelice – predivan doživljaj je zagarantiran. Borovnice su čista delicija, čak i u varijanti pilinga koji ostavlja neodoljivi ‘feeling’. Ima i nešto biljnih opcija – korijandar i zeleni čaj. Ako poželite nešto egzotično, oduševit će vas dodatak kokosova ulja. Tom mirisu rijetko tko može odoljeti. Sve skupa zvuči uistinu posebno, stoga piling postaje prirodan element naših omiljenih rituala, a kad se često sunčamo, mažemo i općenito nosimo otvorenu odjeću – taj dio njege vodeći je anti-age korak. Bitne su i čestice – danas ćemo pronaći uglavnom one na prirodnoj bazi, jer plastične su izašle iz ‘mode’. Koštice voća najtraženije su, mljevene postaju savršene kao podrška glatkoj, mladolikoj koži.