Nicol Smoljan ima 17 godina i dolazi iz Pule gdje pohađa Tehničku školu. Ovih je dana objavila niz fotografija koje "prkose" svim savršenostima nametnutima od strane društvenih mreža. Naime, Nicol se od ljeta bori s bolnim aknama pa je odlučila stati pred objektiv prijateljice Marine Kaić i ispričati svoju priču kako bi pomogla svima koji vode slične borbe, ponajprije one s predrasudama:
Sve je počelo nakon ljeta kad su se na čelu počeli stvarati prištići. U početku mi to nije smetalo jer su često znali doći nakon ljeta, no počeli su se širiti na obraze, čeljust, prsa i ramena. Sve dok akne nisu počel biti velike i bolne, nisam se pretjerano uzrujavala.
Iako terapija sad, zahvaljujući ginekologinji i dermatologinji, dobro napreduje, svakodnevica joj je izrazito bolna, a najgore je za vrijeme spavanja jer je teško naći prikladan položaj u kojem je ništa neće boljeti:
Zbog toga se često znam naživcirati jer sam umorna, a ne mogu zaspati. Osim toga, jako je bolno prati lice, a teško je i skidati majice jer često zakačim lice. Najviše mi je žao što ne mogu voziti motor jer me boli kad stavljam, skidam ili imam kacigu na glavi.
Lice joj se polako oporavlja, a u beauty rutini koristi isključivo silver sapun i gel po preporuci dermatologinje, dok joj je sva ostala kozmetika zabranjena. Prije odlaska dermatologinji, koristila je više vrsta gelova, masti, krema i klindomicin, ali nije bilo poboljšanja, već pogoršanja.
U ovakvim situacijama, u pitanje se uvijek dovodi i samopouzdanje, a Nicol otvoreno priznaje kako je njezino bilo izrazito narušeno:
Svi ti komentari sa strane, dobacivanja, pitanja... Neću lagati, nije mi bilo lako dok nisam sama sa sobom i s majkom, mojom najvećom podrškom u svemu, shvatila da to zapravo i nije toliko strašno te da ima mnogo gorih stvari. Smatram kako je u takvim situacijama najvažnije ne biti sam, ne zatvarati se i ne držati to za sebe. Meni su pomogli treninzi, sviranje, šetnja prirodom... O svakom problemu treba razgovarati s nekim u koga imaš povjerenja, a opet ponavljam, u mojem je to slučaju bila moja mama.
Svi loši komentari i reakcije su je i potaknule da napiše i objavi post na Instagramu:
Iskreno, ni sama ne znam kako krenuti, ali već zadnjih par dana imam snažnu potrebu podjeliti ovu priču sa ljudima. Smatram da se o ovome treba pričati jer se tu ne radi toliko o fizičkom izgledu kao što će većina samo to i primijetiti (zbog čega ih ne sudim). Ovdje se radi o borbi. Borbi sa samim sobom. Ovo je ona vrsta borbe zbog koje samopouzdanje nemilosrdno pada u minus i vrsta gdje svi "imaju" veću moć od tebe. Jer "ti ne vrijediš", "jer si ružan/na" i "izgledaš kao čudovište". Gdje "nemaš što raditi vani jer ti ni šminka ne pomogne". Gdje "prijatelji" izbjegavaju kave i druženja na javnom mjestu jer im se gadiš. Hvala na tome, na predrasudama i poniženjima. Na žalost, iz najbližeg kruga poznatih, onih od koje bi se očekivala podrška, potpuno je izostala. Ovo je borba koja me naučila da nisu svi ljudi koje sam smatrala prijateljima, zaista prijatelji. Zapravo sam shvatila da jedino što mogu je biti zahvalna što sam na ovakav način morala naučiti što znači biti prijatelj. I bilo bi mi drago, koliko god da je moguće da se priča o ovome. Ne o meni. Nego općenito stanete i zapitate se. Danas i našem društvu fizički izgled je jedino što vrijedi i što je potrebno. Stari, nema veze ako si glup, bitno da dobro izgledaš!!! Nas privlači vanjski izgled i to je u redu, takvi smo po prirodi, ali to nije ključ za koji se trebaš vezati. Vanjski izgled se može iznenadno promjeniti radi nekog utjecaja baš kao što se meni dogodilo ALI ono što je unutar nas, e, to je ono što se ne mijenja. I za kraj... Želim reći ljudima koji se nose sa istim stvarima poput akni, mitesera... To što sada imaš na licu, to je prolazno, a male duše koje su te odbacile radi toga jer si "čudovište" će se s time nositi cijeli život. Mala im je duša za lijepu riječ i podršku, ne stane im ništa dobroga u usta jer su se zagadila ružnoćom. Nije to tvoja briga, nego njihova.
Osim negativnih komentara, poticaj joj je bilo i saznanje da ima i drugih ljudi koji vode borbu s nečim, što i nisu nužno akne. Time ih je htjela reći da nisu sami i da se uzdignu od predrasuda, a potaknula ju je i naša realnost u kojoj većina ljudi danas prvo gleda vanjski izgled, a tek onda unutrašnjost osobe.
Iskreno, nisam očekivala ovako veliku podršku. Bila sam spremna na negativne komentare, a ispalo je potpuno suprotno. Ovakvoj se empatiji nisam nadala. Moja namjera nije bila privući pažnju na sebe, već pomoći osobama koje se bore s istim ili sličnim problemom.Svim ljudima, a posebno mladim tinejdžerima poput mene poručila bih da se okruže pozitivnim ljudima, razgovaraju s roditeljima, da izađu iz kuće, da ponosno šetaju gradom glave podignute prema nebu zbog toga što se velika snaga krije u njima. Tu snagu sigurno neće pronaći ako se skrivaju od svijeta jer ih je sram sebe, trebali bi više cijeniti sebe. Znate kako kažu - ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti ni druge.